Skandal sa Kolstadom nesumnjivo je obilježio rukometni tjedan u Europi. Realno, on je nedopustiv, čak i ako se radio o uvijek korektnim i besprijekornim Norvežanima. Neprihvatljivo je objaviti još prije godinu dana da radiš mega momčad, da imaš sjajan budžet s kojim se možeš nositi s vrhom Europe, da dovedeš mnoge norveške reprezentativce na čelu sa Sanderom Sagosenom, da na račun svega toga nemaš apsolutno niti jedan argument osim norveškog naslova, koji po rejtingu ne znači ništa, dobiješ zlatnu pozivnicu za Ligu prvaka, a da onda samo dva dana nakon toga mrtav hladan objaviš da smanjuješ igračima ugovore do kraja godine 30 posto, pa cijelu sljedeću godinu 20 posto. I da sve to uopće nije priča koju si konstruirao, već je grubo rečeno prevara za cijeli rukomet.

Ako se od nekoga to nije očekivalo onda su to Norvežani, ali eto… Razumljiva je njihova profesionalnost, transparentnost, ali sve to nimalo ne ublažava činjenicu da se europski rukomet zbog toga osjeća poniženim i da je to što su uradili vrlo neprofesionalno.

Odrastanje

No, koliko god su za to krivi Norvežani, toliko je kriv i EHF, jer na kaže uzalud ona stara da je ‘put u pakao popločan dobrim namjerama’. EHF je sada bespomoćan, jer već je sve napravljeno i nema natrag. Kriv je, jer je vjerovao na riječ i bolju opomenu skoro da nije mogao dobiti za budućnost. I već nešto prije toga dobio je jasnu poruku da se mladić kojem je sada 30 godina još mora nadograditi i odrasti. To znači da u svemu što radi ima kriterije i da su oni osnova svega, a ne samo potreba da se gnjave domaćini utakmica, mediji i slično po potrebi. Dakle, i izbor Europske kuće slavnih je dokaz odlične ideje koja nije imala pravi kriterij i zato je na kraju uz pohvale doživjela i dosta kritika. Nepotrebno.

Kriteriji se moraju nadograditi, biti transparentni i dostupni svakome da ne bi ostavljali nikakav krivi trag. Mora se znati tko o čemu odlučuje. U slučaju Kolstada riječ je o Ligi prvaka, a to je najbolje europsko klupsko natjecanje. Pitanje formiranja je osnova. UEFA si s financijama koje izdvaja za klubove može priušti činjenicu da iz najjačih zemalja mogu doći po tri ili četiri predstavnika, jer to natjecanje čini jačim i financijski isplativijim. No, EHF takve financije za klubove nema i onda je puno logičnije ako je temelj organizacija svih saveza da Ligu prvaka igraju samo prvaci zemalja, po točno utvrđenim financijskim i infrastrukturnim pravilima, koji ne idu na ‘majke mi’.

Nema pomaka

Ovako se klubovi iz najjačih zemalja poduplavaju, ali globalno to ne utječe na financijski pomak rukometa, kao kada je riječ o UEFA-i koja je uvijek primjer EHF-u i jako dobar suradnik. Rukomet nije financijski bolji ako ima dva predstavnika iz Njemačke, Danske, Poljske, Mađarske, Francuske…

Hoćemo li u budućnosti dočekati da se za Ligu prvaka potpisuju ugovori na određeno vrijeme, vidjet ćemo, no sada postoji nekoliko kriterija u kojima se dogodio i Kolstad koji se nije smio dogoditi. Za sagraditi Ligu prvaka u omjerima u kojima je ima UEFA-a trebaju prvo uvjeti, a tu su kriteriji jasni. Grubo, ako je nogometno mjerilo 10, rukometno je 2, ali ne manje od 2, jer to tek tada ima smisla.

Problem se može dogoditi svakome, propadali su i veliki klubovi i prvaci Europe, ali nikad na ovakav način. Jedne kazniš, druge ne kazniš, to svakako nije put za budućnost i samo ostavlja ružnu sliku EHF-u koji je bez obzira na sve u proteklih 30 godina napravio dosta dobrog rukometu. I sad je vrijeme to zaštiti razumnim potezima kojima će osnova biti poštovanje svih na isti način. To je šansa koju EHF u sljedećih deset godina mora iskoristiti da bi od mladića postao gospodin. Kolstad se uvijek može dogoditi i to svakome, ali ključ je uvijek kod kuće, jer tu se problemi uvije rješavaju najbolje. Kako bi rekao onaj film, ako je sastanak izvanredni, neka bude velika teka, da se zna. Tu nema možda, ali i slično.