Jasno je da Hrvatska nema momčad za SP. Zažmirit ćemo i nadati se da će od ružnog pačeta nastati bijeli labud

Dvije utakmice, četiri boda, gol razlika +17, rekao bi čovjek – savršeno. No, svakom tko želi barem malo zagrebati po učinku, jasno je da nije tako, da je Hrvatska u problemima, da ih nakon Pariza nije riješila ni ovim okupljanjem koje je poslužilo kao priprema za nastup na SP kojem smo uz Dansku i Norvešku domaćini u siječnju. Belgija i Luksemburg su slabi protivnici, da se ne lažemo, možda i dva najslabija koje smo mogli dobiti u ovim kvalifikacijama. Oni nisu mjerilo za nas, jer se želimo natjecati sa najboljima, a to su Danska, Francuska, Švedska, Španjolska… Kako sada djelujemo, teško ćemo se natjecati s njima u siječnju, makar nada uvijek postoji, od nje se ponekad i živi.

Dagur Sigurdsson je ostao na tragu Pariza. Je li to dobro ili ne, pokazat će SP. U Parizu smo imali velikih problema, najviše s obranom, a dojam je da se u tom smislu i nismo pomaknuli previše naprijed. Nema tu igrače koji igraju puno, koji igraju ključne role u svojim klubovima, koji su nositelji momčadi. Nismo ih pronašli. Možda je ovo bila prilika da se vidi nešto drugačije, no nismo to vidjeli na taj način. I teško je očekivati da će se nešto u tom smislu posebno promijeniti.

TOM DUBRAVEC Cropix

Dobili smo deset razlike u Luksemburgu, razbili smo ih, kako bi se rekli, ali u tom razbijanju drugo poluvrijeme je završilo u egalu. I tko god da je igrao, to je stvar koja ne zvuči dobro s obzirom na rejting tima i igrača. Svašta smo tu promiješali. Otišli bez Šipića i Mandića, a taj David Mandić nam je najviše trebao da nešto barem malo drugačije pogledamo obranu. Onda je oslobođen Duvnjak, pa je oslobođen Mandić na golu, pa Martinović i Cindrić nisu ulazili, pa se Pavlović ozlijedio, pa smo improvizirali s Lučinom na sredini. U Pribetiću smo tražili rješenje za obranu, ali to je teško, koliko je god on dobar i vrijedan i igra dobro. Ne može svatko sve, to je moglo možda nekad, ali danas jako, jako teško. Bilo bi jako dobro vidjeti što piše na papiru u analizi nastupa na Olimpijskim Igrama u Parizu, jer bi to sigurno pomoglo rješavanju problema barem malo.

I što sad slijedi. Sada čekamo Svjetsko prvenstvo koje igramo doma u siječnju. U prvom krugu će nam protivnici biti jako opasni Egipat, opasna Argentina i malo manje opasni Bahrein. Prije njih ćemo se okupiti, trenirati dio u Poreču, dio u Prelogu. Odigrat ćemo prijateljski susret s Talijanima u Poreču u prvom dijelu priprema. Talijani su druga selekcija od one prije nekoliko sezona, izborili su plasman na SP, neki dan izgubili gol razlike u Španjolskoj. Onda ćemo Sloveniju ugostiti u Zagrebu, pa u konačnici Makedoniju vjerojatno u nekom zatvorenom trening susretu. Nećemo reći da tu moramo definirati stvari, jer one su po svemu definirane još od prije Pariza, ali bit će zanimljivo vidjeti hoćemo li posegnuti za nekim promjena, a svaka veća bila bi u zadnji tren, što naravno nikad nije idealna situacija.

Budimo optimisti. Igramo doma, Arena u Zagrebu će vjerojatno biti puna, IHF to jako cijeni i poštuje. Zažmirit ćemo i nadati se da će od ružnog pačeta nastati bijeli labud, nemamo tu više previše izbora. U ovom trenutku nismo ni blizu svjetskog vrha, a hoćemo li mu se približiti u siječnju pitanje je na koje nitko u ovom trenutku nema odgovor. Zato što nemamo momčad, nismo je uspjeli formirati i morat ćemo to pokušati improvizacijom. Istina, tu smo najjači, no pretjerivanje nikad nije poželjno. Ni u čemu.