Lijepa rukometna i ne samo sportska priča stiže iz grada na ušću Neretve. Jedini pločanski prvoligaš je Dalmatinka, a sportske ljubimice Ploča ponovo su zablistale u prvoligaškoj konkurenciji. Prezimit će na četvrtom mjestu u domaćem prvenstvu, oprostile su se od europskog natjecanja, a sljedeće godine planiraju nastaviti uspješnim stazama iz nekoliko prethodnih sezona.
U tri posljednja prvoligaška nastupa (Sinj, Osijek, Bjelovar), te dva euroligaška dvoboja u Njemačkoj protiv Oldenburga, trener Ivan Jerković nije mogao računati na Renatu Vladimir, 30-godišnju bitnu kariku Dalmatinkine igre. Igračica je to koju su poštovale sve suparnice, popunjavala je vanjske pozicije, a po igri, znanju i onome što je do sada davala za klub zaslužuje posebno mjesto u 47-godišnjoj povijesti Dalmatinke. Oni koji pomnije i duže prate zbivanja u i oko kluba, svrstavaju Renatu među najbolje. Po svemu - osobnosti, karakteru, igri, profesionalnosti i odanosti klubu.
Prvi put je bilo teže
Renate neće biti na parketu najmanje do kraja tekuće sezone. Razlog izostanka nije ozljeda ili bolest, baš suprotno. Dalmatinkina “osmica” je trudna i treći put postat će majka, a oni koji je dobro poznaju ne bi se iznenadili da se ponovo vrati na parket.
- Sada je rano o tome pričati, prvo i jedino bitno je da trudnoća prođe u najboljem redu. Volim rukomet, volim igrati, ako se budem osjećala dobro i spremno, nadam se i povratku, zašto ne - kaže Renata.
Kako je bilo vratiti se na parket nakon prethodne dvije trudnoće?
- Prvi put teže i to iz nekoliko razloga. Sina Franka rodila sam na carski rez, bilo je vrijeme korone, izolacije. Kako su tada zamrle klupske aktivnosti sama sam kod kuće vježbala, trenirala, spremala se. Teško je bilo u psihološkom smislu, puno lakše je vježbati s ekipom. Išla sam postupno i kad sam počela igrati bilo je bolje od onog što sam očekivala. Kad nešto voliš i želiš, ide to. Kćer Vitu sam rodila prirodnim putem i oporavak, te povratak bio je znatno lakši i brži. Već sam slično prošla, pa je bilo sve to skupa nekako kao normalno.
Naravno, velika podrška u odluci da se vrati aktivnom igranju bio je prije svega suprug Branimir, ali velika pomoć bili su Renati i suprugov otac Siniša, njezina majka Julija i otac Cvitan. Svatko je na svoj način uskakao i popunjavao obveze da se ne osjeti Renatin izostanak zbog klupskih obveza, a ona nije preskakala svakodnevne treninge i utakmice.
Njezino druženje s rukometnom loptom počelo je prije 20 godina, kao 10-godišnja djevojčica upisala se u školu rukometa. Zašto baš rukomet i nije teško pogoditi, mama Julija i teta Anita bile su dio prve prvoligaške ekipe Dalmatinke sredinom 90-ih godina.
- Naravno da je to jedan od razloga, ali najviše to što se jako puno djevojčica mojih uključilo u rukomet. To je bilo “in”, a prva trenerica bila mi je Tanja Jerković. Ti počeci ostaju nezaboravni, tu se rodila ljubav prema rukometu, i još traje.
Vrijedna, uporna, brzo je upijala nove vještine, napredovala iz godine u godinu i čim je napunila 14 godina priključena je prvoj ekipi. Bila je talentirana, ali i ozbiljna za svoje godine.
- Sjećam se da smo morale čekati nastup u seniorskom rukometu, prvi uvjet je bio da imamo 14 godina. Nitko sretniji od nas kad smo napokon zaigrale. Dalmatinka je bila drugoligaš kad sam debitirala za prvu ekipu, a u prvoligaškoj konkurenciji moj debi bio je protiv Zeline u Pločama 2010. godine - prisjeća se Renata, a kada govori u množini, to se odnosi na posebnu Dalmatinkinu generaciju rukometašica, godište 1994./95.
- Uh, kakva smo bili ekipa i klapa. Osvajale smo državna klupska i srednjoškolska prvenstva. Dvije godine nam nitko u državi nije mogao ništa. Valentina Blažević, Anđela Marinović i ja smo igrale za kadetsku reprezentaciju. U Pločama na Mediteranskim igrama 2010. godine osvojile smo broncu. Koji gušt je tada bilo igrati pred punim tribinama u Pločama. Kasnije sam još igrala i za juniorsku reprezentaciju na SP u Crnoj Gori.
Pet splitskih godina
Nakon srednje škole je otišla na fakultet u Split i s Anđelom Marinović i Elizabetom Domić pristupila splitskom prvoligašu Split 2010. Pet godina nosila je uspješno majicu splitskog kluba, bila jedna od njihovih stožernih igračica.
- Lijepe uspomene imam iz Splita i brojna prijateljstva. Zahvalna sam svim trenerima s kojima sam radila tamo, a posebno mi je ostao u sjećanju pokojni profesor Vatromir Srhoj, koji je s nama radio individualno. Iskustvo je to za cijeli život. Zato mi je bilo posebno drago kada su 2018. godine na mojem vjenčanju u pločanskoj crkvi Kraljice neba i zemlje bile moje brojne suigračice Splićanke.
Po završetku fakulteta i stečenog zvanja magistrice forenzične kemije i molekularne biologije slijedi povratak doma, u Ploče, u matični klub. Nekad najmlađa, sada jedna od najiskusnijih u svlačionici Dalmatinke, sa suigračicama piše najljepšu priču u povijesti kluba.
- Renata je prije svega divna, topla osoba, koja unatoč poslu i brizi o dvoje djece, na svaki trening i utakmicu donosi nevjerojatnu energiju, osmijeh i pozitivu. Od najranijih dana isticala se talentom, ali ono što ju je oduvijek izdvajalo su radne navike, upornost i predanost. Ona je istinski uzor svim mladim generacijama u našem klubu. S njezinim povratkom nakon fakulteta klub se stabilizirao među prvoligašima, a posljednjih sezona bilježi značajne rezultate, zauzimajući mjesto pri vrhu ljestvice. Vjerujemo da će nam se Renata ponovno pridružiti i nakon treće trudnoće, te da ćemo zajedno nastaviti pisati ovu lijepu priču Dalmatinke - riječi su Dalmatinkinog trenera Ivana Jerkovića, najdugovječnijeg trenera na klupi jednog ženskog rukometnog prvoligaša i izbornika mlađejuniorske reprezentacije Hrvatske.
Franko se ljuti kad mama izgubi
Renata pak ističe kako trenera Ivana Jerkovića smatra dijelom svoje obitelji, a među one koji imaju posebno mjesto u njenom rukometnom životu ističe Antu Jerkovića, kako ona kaže, iskusnog rukometnog lisca.
Šestogodišnji Franko i trogodišnja Vita redoviti su posjetitelji maminih domaćih utakmica, kako oni to gledaju i doživljaju?
- Franko je već u fazi kada komentira rezultat, pa na kraju zna biti ljut ako se izgubi. On nikako ne voli gubiti, ima taj sportski, natjecateljski duh. Ako zagrize za neki sport, imat će našu podršku. Vita je još mala, ona gušta po završetku utakmice malo protrčati parketom, ali tko zna.
Uz svoje najbliže, koji su joj najveća podrška, Renata se želi posebno zahvaliti kolektivu Inspekt RGH, gdje je zaposlena.
O novom, trećem povratku kad dođe vrijeme za to, do tada Reni sve najbolje, a onda će sljedeće godine, vrlo vjerojatno, Renata dobiti još jednog navijača ili navijačicu na tribinama pločanskog Doma sportova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....