Čak 15 godina je prošlo otkad se Domagoj Duvnjak s 21 na leđima uputio u najjaču rukometnu ligu svijeta. I još traje, nama tako obično, a ustvari tako teško za povjerovati kada znate što znači Bundesliga. Prije pet godina na činjenicu da je 10 u Bundesligi je rekao: "Stvarno strašno". Sada nije rekao ništa, valjda je već "utrnuo". Klub, reprezentacija, kapetan u Kielu, kapetan u Hrvatskoj.
- Znaš što se promijenilo, naviknuo sam držati govore jer je to tradicija pred navijačima na kraju svake godine. Ide mi čisto dobro, makar znaš da ja to ne volim. Ovaj puta sam imao dodatak, skinuo sam trenirku i pokazao dres s brojem 2026. Nisam mogao ni slutiti jednog dana da će biti tako i jako sam ponosan da sam opstao i da sam dio svega toga. Puno puta sam rekao da Bundesligu ne bih mijenjao ni za što, sada samo to mogu potvrditi.
Na naslovnici Sportskih novosti prije 15 godina je pisalo "Dečko od milijun eura". Duvnjak je s 21 odlučio igrati u najjačoj ligi svijeta. Svi su bili skeptični zbog brutalnosti i zahtjevnosti Bundeslige, dok krhki Dule - ili kako ga u obitelji zovu Domo - baš i nije djelovao "rabijatno" tih godina. A, eto, priča se pretvorila u jednu od najljepših rukometnih posljednjih desetljeća, Duvnjak je izrastao do najboljeg svjetskog rukometaša, Hrvatska velikim dijelom na njegovim leđima traje u toj cijeloj priči i to je suština svega.
Danas sve izgleda lako, ali nije bilo baš tako. Duvnjak je bio najbolji mladi igrač Europe. Treba se sjetiti da je krenuo iz Đakova u kojem je s 18 godina bio najbolji strijelac Hrvatske lige, da je malo nakon toga kao lider generacije vodio Hrvatsku do europskog kadetskog zlata u Estoniji, da je tada bio MVP. Da je s kadetima bio drugi na svijetu, da za juniore nije ni igrao, jer je bio prejak za tu konkurenciju. Tko zna što smo s njim sve mogli u u generaciji u kojoj su bili još Pešić, Štrlek, Karačić...
Dugoročno, Zagreb je izgubio najviše, jer dva Duvnjaka ne postoje
Đakovo je zamijenio Zagrebom, dobio minute, napredovao, 2007. sa samo 19 godina ga je Lino Červar poveo na SP u Njemačku te je protiv Španjolaca debitirao među seniorima. I sve od tada je samo priča koja ima logičan nastavak kada je riječ o nesvakidašnjem rukometnom talentu koji obožava raditi, igrati, koji uvijek zna što priča, kako priča...
No, ljetni dani 2009. iskočili su iz idilične priče. Duvnjak je nakon tri zagrebačke godine, dvije i pol prije isteka ugovora, potpisao za njemački HSV. Po tome bi otišao kada bi mu ugovor sa Zagrebom istekao, ali tako besplatno pustiti mladog talenta ne bi imalo smisla. Zagreb je odlučio drugačije, Duvnjak je prebačen u drugu momčad, trenirao je i s Dubravom u koju su ga mislili posuditi, no Hamburgu se ta priča više nije sviđala i odlučili su krenuti u akciju.
Bili su to dugi i mukotrpni pregovori nakon kojih su u konačnici pobijedili svi - Hamburg jer je dobio zvijezdu s kojom će se ubrzo popeti ne sve tronove, Duvnjak jer mu se ostvarila želja da igra u Njemačkoj i Zagreb jer je zaradio novac koji mu je u tom trenutku bio važan da bi nastavio put na kojem je i danas. Možda se u tom trenutku činilo da je Zagreb prošao najbolje zaradivši od transfera milijun i 100 tisuća eura, koje je HSV platio u roku tri godine u četiri rate. No, dugoročno, Zagreb je izgubio najviše, jer dva Duvnjaka ne postoje. I od te njegove priče malo se ipak drugačije gleda na talente koji odlaze prerano. Nažalost takve se kod nas ne može zadržati, ali se na neki način može zaštiti dugoročno. Šteta da nismo malo većih mogućnosti.
Duvnjakova odšteta, u trenutku kada je isplaćena, spadala je u rekordne kada je riječ o rukometu
Pregovori su pak krenuli od 350.000 eura, koliko je nudio HSV, na što se Zagreb nije ni osvrnuo. Sportski direktor njemačkog kluba, Christian Fitzek tih je dana jako često bio na relaciji Hamburg - Zagreb, operacijom dovođenja Duvnjaka je komandirao predsjednik Andreas Rudolph. Sljedeća ponuda bila je 700.000 eura, Zagreb je postavio zahtjev na milijun i 300 tisuća pa smanjio za 100.000. Nakon nove odbijenice došla je ponuda od 900.000, u igru se uključio i Kiel koji je mogao držati do 800.000, ali ne i više u tom trenutku. I tih 900.000 su odbili iz Zagreba, ali i predložili da se nađu još jednom u Hamburgu. Slijedio je novi sastanak, na kojem je malo popustio Zagreb, malo više HSV, našli su se na 1.100.000 eura s Duvnjakom plaćom od 300.000 eura, što je za jednog 21-godišnjaka u tom trenutku izgledalo senzacionalno. Potpisali su i kada je krenula prva uplata, Duvnjak je mogao krenuti prema Hamburgu, priča od Dream teamu Zagreba s Balićem i Duvnjakom ostala je samo san.
Duvnjakova odšteta u trenutku kada je isplaćena spadala je u rekordne kada je riječ o rukometu. Recimo, prelazak Karabatića i Kavtičnika iz Kiela u Montpellier vrijedio je 1,3 milijuna, Šterbikov transfer iz Ciudada u Barcu vrijedio je milijun, kao i Rutenkin istim pravcem kao Šterbikov. Canellas je iz Granollersa išao u Ciudad Real za 800.000 eura. I zanimljivo, svaki od tih transfera vratio se rezultatski...
Andreas Rudolph nije dugo čekao nakon što je doveo Duvnjaka da njegov HSV ode do trona. Hamburg je po veličini drugi njemački grad, velikih mogućnosti, Rudolph je to želio aktivirati, uložio puno svog novca iz farmacije i uspio, makar tu utrku nije izdržao ni deset godina.
Sada mu je u Kielu deseta sezona, dosta se mučio s vidom, koljenom, listom, ali je na nogama i vratio je Kiel na sve tronove koje je pogubio
Hamburg je s Duvnjakom prvo osvojio Kup Njemačke, nakon toga Bundesligu, da bi se u Kölnu popeli i na europski tron u fenomenalnom finalu protiv Barcelone u kojem je Duvnjak zabio četiri gola. Prije toga su u polufinalu razbili Kiel i - zamislite - najbolji u toj pobjedi s 11 golova bio je baš Duvnjak.
A Hamburg je bio samo početak Duvnjakove njemačke priče koja ga je dobro potrošila, ali na sreću, uz pomoć Hrvatske, i uspjela resetirati da bi ga i nakon 10 godina napora najjače svjetske lige mogli gledati kao hrvatskog kapetana. Valero Rivera je još 2009. na SP tvrdio da je najbolji igrač na svijetu, što je službeno postao 2013. Godinu nakon toga iz Hamburga, od kojeg je ruke digao Andreas Rudolph, Duvnjak je odustao, ali vječna želja da igra u Bundesligi je ponovo pobijedila izborom Kiela za novi klub.
Sada mu je u Kielu deseta sezona, dosta se mučio s vidom, koljenom, listom, ali je na nogama i vratio je Kiel na sve tronove koje je pogubio. Četiri Bundeslige, tri kupa Njemačke, šest superkupova Njemačke, jedan EHF kup, jedna Liga prvaka. Možda tek lanjska sezona ne ide u tu priču, ali nitko nije savršen.
San Domagoja Duvnjaka da osvoji barem jedno zlato s Hrvatskom traje i posljednji dio tog sna vidjet ćemo u Zagrebu i nadajmo se Oslu, nakon kojih će sigurno reći "dosta".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....