Zvuči nevjerojatno: Zagreb je uz Kiel najgledanija momčad Lige prvaka, konkurentan svima, ima najbolju obranu...

Nekad moraš znati malo čekati. Preciznije rečeno, biti spreman čekati. Kad imaš Srnu, Kosa, Klaricu, Mandića, Sirotića, Faljića koji su jako mladi kada dolaze u klub, a velikog novca za skupa pojačanja nema, jedino što preostaje je strpljenje. Pokriješ se po glavi, što se ono kaže, i čekaš svojih pet minuta. I tako Zagreb čeka već nekoliko sezona u kojima je bilo i jako teških trenutaka, čak i jedna na nuli, ali je opet po tko zna koji put Zagreb pokazao zašto je lider hrvatskog rukometa. A pokazao je i još nešto, a to je da se svako ulaganje višestruko isplati, da naša trostruko manja ulaganja ovdje vrijede tri puta više od ulaganja onih koji imaju novca na pretek.

DAMIR KRAJAC Cropix

Ništa normalnije od recimo razmišljanja o tome kako dobiti PSG doma ili Kiel i Aalborg vani u drugom dijelu sezone. Svima je normalno da je Zagreb konkurentan Europi, ali to baš i nije tako normalno kako se u ovom trenutku čini dok je nakon deset kola ulovio deset bodova. A da se ne lažemo, trebao je imati 13 i biti drugi na tablici, samo da je bilo malo više poštenja od strane EHF-a, koji je opet s druge strane procijenio da mu je Zagreb potreban u eliti, što se pokazalo apsolutnim pogotkom. Zagreb je vratio Beču višestruko kao i u godinama kada mu je dok je rastao svojim prisustvom i kvalitetom dizao rejting. Zagreb je danas uz Kiel najgledanija momčad Lige prvaka, Zagreb je konkurentan svima, ima najbolju obranu Lige prvaka, Zagreb nudi reprezentativce, a kod nas kako se rukomet prati većinom u siječnju, to bi trebala biti najveća stvar i dobitak protekle sezone. Ako se netko sjeti…

I zato sada i reprezentaciju čekamo nakon dugo vremena sa posebnim interesom na velikoj sceni, jer sve nekako raste i nada je da će se trend nastaviti. Jer, uvijek je bilo i bit će – bez dobrih domaćih snaga nema dobre reprezentacije. Vratimo se na Zagreb 1996, pa na Zagreb i Metković 2003. i 2004. i jasno ćemo vidjeti da je sve lijepo zapisano. To je uvijek bila naša najveća snaga. I zato svaka investicija nije prevelika i preskupa, jer se vraća.

Tih deset bodova koje je Zagreb osvojio u ovoj polusezoni Lige prvaka s obzirom na društvo u kojem se nalazi i s koji budžetima raspolažu, izgleda pomalo nevjerojatno, ali to smo mi, ništa se nije promijenilo niti će se promijeniti. Sve je to kod nas normalno. Publika i dalje voli samo pobjednike, publika će to jasno pokazati što misli kada nema rezultata, a eto nakon 30 godina rukometnih uspjeha konačno rješenje za sport, posebno kolektivni koji je nekad bio dika i ponos, još uvijek se traži. I to smo mi.

A još je Iztok Puc fenomenalni šuter svojevremeno tvrdio ‘ako mi to osvojimo, sve knjige o rukometu treba zapaliti!‘.

Osvojili su dva naslova prvaka Europe, olimpijsko zlato, svjetsko srebro i europsku broncu, knjige su ostale, a Puca nažalost više nema. Osvojeno je masu toga i nakon Puca, a mi i dalje tjeramo po svom, pišemo knjige i čekamo nekog novog Puca da nam da za pravo. I pokušavamo od toga napraviti stil života, funkcioniranja, pokušavamo staviti sve to u neke logične gabarite, a to jednostavno ne ide, jer tu logika nikako nije u prvom planu.

I sada nam dolazi reprezentacija i Europsko prvenstvo u Njemačkoj. Ništa normalnije nego razmišljanja da se na Euru u Njemačkoj trebamo boriti za medalje. Koga briga za situaciju, za sve što je bilo jučer, za današnje realnosti, za to što je u Njemačkoj uvijek lijepo, ali uvijek najteže igrati. Sve to pada u drugi plan, samo je rezultat uvijek važan. A donijeti sud na kraju je tako jednostavno. I opet i opet i opet… Ali, jednog lijepog dana…