Foto: Vladimir Dugandzic / CROPIX
BYPASS NIJE KONAČNO RJEŠENJE

PIŠE DRAŽEN PINEVIĆ Svi žive za Euro 2018, ali on će doći i proći, a rukomet će ostati. Kakav? Kakvim ga rukometaši naprave sami sebi...

Svi žive s nadom u Euro 2018, koji može pomoći, ali koji će doći i proći, a rukomet će ostati. Kakav? Kakvim ga rukometaši naprave sami sebi
Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 30. svibanj 2017. 17:15

Ako smo sustav koji to nije bio nikad svojevremeno mogli nazvati profesionalizmom bez čvrstih pravila, onda sada možemo reći da proces deprofesionalizacije sporta u Hrvatskoj u cjelini ostavlja bitne tragove. O posljedicama, na sreću, još nema većih razgovora, što je svakako plus, no problem se ne smije zanemariti. Je li promjena sama po sebi ili inerciji dovoljna, vrlo je upitno. Tragovi promjena dobro su vidljivi na rukometu, koji se posljednjih godina okrenuo isključivo domaćem proizvodu, u kojem je zbog unutarnjih migracija Zagreb bolji - čitaj: masovniji - od ostalih. Iz jednostavnog razloga što je najveći grad, najviše toga prolazi kroz Zagreb, najviše se toga događa u Zagrebu.

No, globalno gledajući, za više od toga novca, jednostavno, nema, pa ni u Zagrebu, a bit će ga još i manje ako se nastavi raditi na ovaj način, koji je postao navika. U onu drugu fazu, fazu prilagodbe na nove uvjete, mnogi još nisu ušli, kao da još uvijek ne vjeruju da je nužna, a nisu je ni svi shvatili ozbiljno, budimo realni. I još su uvijek uvjereni da će to umjesto njih odraditi netko drugi. Ne budu li sami sebi privrijedili, stvorili, teško će im biti u budućnosti, puno teže nego danas. U očekivanju da se nešto u sportu promijeni u korist rukometa samo se gubi dragocjeno vrijeme jer ako se uz toliko inicijative i uspjeha sustav sporta nije promijenio do danas, neće ni ubuduće. Ne stvarajmo si iluziju i ne tražimo alibi u toj priči. To je isto kao i čekati igrača pet godina i ne dočekati od njega ništa. Nije kriv igrač.

Zaštititi domaće tržište

U cijeloj toj priči i Hrvatski rukometni savez igra važnu ulogu. Dolazi vrijeme da i oni po pitanju domaćih natjecanja povuku konkretnije poteze da bi zaštitili domaće tržište, iz kojeg se napaja ono najbolje što imamo: hrvatska reprezentacija. A zaštita znači bavljenje nacionalnim natjecanjem koje je krvotok hrvatskog rukometa. Situacija se godinama rješava bypassima, no bez kompletne rekonstrukcije teško će doći do bitnijeg oporavka. Bez dodatne investicije teško ćemo opstati u vrhu u kojem smo danas. Investicija znači baviti se tim poslom svakodnevno, osigurati priliku i uvjete onima koji to zaslužuju svojom kvalitetom, radom i pristupom. Jasno je da to ne može biti spas za sve, toliko bogati nismo, ali način se svakako mora pronaći, a prioriteti odrediti i treba se krenuti, pomalo, svake godine korak naprijed. Kao krov rukometa HRS mora postaviti kriterije i to mora biti zakon funkcioniranja sustava koji će se onda i poštovati, a ne do prve neprilike. Prava i obveze, obostrano, baš onako kako to rade u Europi. Ne možeš, nećeš - nema te.

Na jugu rukomet nije prioritet i to se osjeti. Sigurno da to nedostaje u cjelokupnoj slici hrvatskog rukometa, u kojem su Metković, Split, Zadar, Zamet imali zapažene role i pojedince. U Dubrovniku danas postoji samo vaterpolo, u Splitu Hajduk, u Zadru i Šibeniku caruje, po tradiciji, košarka, Rijeka se zaljubila u nogomet, u Metkoviću se stalno svađaju. Rukomet pati, kruna je dogodine bez premijerligaša. Tradicionalistima u takvim sredinama u toj je situaciji teško, no morat će se pomiriti sa situacijom i krenuti dalje pod cijenu skromnije vizije.

Uspjeh nije slučajna stvar

Sjeveru je lakše, raspolaže s puno više toga, ali to ne mijenja ništa po pitanju budućnosti u odnosu na jug. Razina je vrlo slična. Rukomet, jednostavno, mora postati proizvod koji će se zapakirati u najsjajniji celofan svojih rezultata i početi se prodavati po tržišnoj cijeni, koja je znatno viša od one koju mu priznaju. Uspjeh nije slučajna stvar, posebno ne ako je kontinuiran, kao u ovom slučaju. Možda bi na danima rukometa u Umagu to mogla postati tema, baš kao što su i stručne teme uvijek dominantne. Jedno bez drugog neće ići, a previše je kivnih koji samo traže razlog u drugom zato što ne mogu; kriza je, erozija, a u krizi... Bilo bi jako zanimljivo čuti kako ljudi zamišljaju budućnost rukometa, što rade po pitanju financija a da one nisu vezane za lokalne zajednice, politiku, što čine za promociju samih sebe, bez fantaziranja, naravno. Bio bi to dobar početak.

I zato svi s nadom žive za Euro 2018, koji može pomoći, ali koji će doći i proći, a rukomet će ostati. Kakav? Kakvim ga rukometaši naprave sami sebi. Što prije to prihvate, bit će im lakše. Euro može biti samo savršeni bypass, ali bypass nikad nije konačno rješenje. Treba pregledati krvotok. Detaljno.

Linker
25. studeni 2024 23:39