On pripada samom vrhu hrvatske (pa i ne samo naše) trenerske piramide. Strateg koji je zaslužio mjesto u panteonu hrvatske sportske uspješnosti. Minulih 17-18 godina on je u samom trenerskom vrhu hrvatskog rukometa, bilo kroz reprezentaciju ili RK Zagreb. Valja istaknuti da kada ga u posljednja dva desetljeća nije bilo za kormilom rukometne vrste, e tada baš, niti jednom hrvatski rukometaši nisu bili momčad godine u Hrvatskoj! Možda zvuči čudno, ali tako je. Ove su godine Kauboji ponovo, šesti puta već izabrani za Momčad godine, te se time poravnali s vaterpolistima. Od tih 6 godina, dvije su iz ‘90-tih, a ostale 4 su njegove, Linine godine - 2003., 2004., 2009. i 2020. Samo smo jednom bili svjetski prvaci dosad, i to je bilo s njim (2003.). Ukupno smo triput bili doprvaci svijeta, jednom opet ‘90-tih (Island 1995.), a sljedeća dva ponovo s Linom (2005. i 2009.).
Cilj je uvijek najviši
U finalu rukometnih europskih prvenstava je Hrvatska igrala “samo” triput, a već pogađate tko nas je vodio u sva ta tri finala? Malo je to previše nepobitnih podataka koji govore u prilog nečijeg uspjeha, da bi onda rekli kako je to samo stvar slučajnosti. To se u sportu zove malo drukčije. Znanje. Stručnost. Kvaliteta!
- Koju god sam momčad vodio, a poglavito našu reprezentaciju, uvijek sam išao, stremio najvišem cilju. Jer, ako nemaš uvjerenja da je nešto moguće, onda je teško to i postići - iz svojeg će studija, radnog prostora u obiteljskom domu, Lino Červar, izbornik Momčadi godine u Hrvata 2020. Bili smo ga na koji trenutak, pola sata odmaknuli malo od papira, analiza, video-uradaka, tablica. Malo ga “ometali” u osvit novog okupljanja reprezentacije, novih priprema na kojima jamačno mora osmisliti nešto novo.
- To je nužnost. Velike su se promjene dogodile i izmijenio se način rada trenera u 20. stoljeću recimo i danas. Nekad su pripreme bile dugotrajne, ekstremne, zahtjevne, ali su natjecanja bila svake 4 godine. Tada je vrijeme bilo saveznik treneru. Danas više ne. U svim sportovima, samo se multipliciraju natjecanja jer treba zaraditi novac, prodaju se i kupuju TV prava, marketing radi. Zato se sada od trenera očekuje puno više. Prije se očekivalo od sportaša da bude izdržljiv, od vrata na dolje. Zato su i bile dugačke pripreme. Sada je priprema integralna, one moraju imati komponente tehničko-taktičke, sadržavati i kondicijski dio, ali i ne zanemariti psihologiju. Trener danas mora imati viziju i ideju.
Ideja i vizija
U čemu je razlika? Između ideje i vizije?
- Ideja je kako doći do cilja, a vizija način. Ideja je intelektualno vlasništvo pojedinca, ponekad iznad znanosti. Nije jednostavno i zato branim toliko trenersku struku. Mi kao društvo nažalost trenera ne cijenimo jer ispada kao da je najbitnije okupiti najbolje igrače, potapšati po guzici i idemo igrati. Ne ide to tako. Trener je najodgovornija osoba, a posebno kada se izgubi.
U našem rukometu, kada reprezentacija izgubi, tu uopće nema problema. Uvijek je Lino kriv. Analiziraju se vaše izmjene, raščlanjuje što ste i kako govorili na minuti odmora, zašto igramo bez vratara kada nam ne ide... U redu, na puno toga ste već naviknuli, ali ipak... dopire li to do vas, smeta?
- Ma, ostario sam pa više ne vodim toliko brigu. Samo, s rezultatima se ne može manipulirati. Dobro, možete o nekom reći to i to, ali ajmo vidjeti za svakoga što je tko u svojoj karijeri napravio kao trener? Što, koji su rezultati? Svi smo podložni kritici, ali rezultati, medalje... oni ostaju. Njih nitko ne može negirati. Makar, trener se mora i s tim suočiti. Znate, mi smo zapravo svjetski prvaci u mnogočemu. U odnosu ulaganja i očekivanja u sportu postoji takav nesrazmjer koji ako to pričate nekome sa Zapada, taj ne može vjerovati. U Bijeloj knjizi Europske unije jasno inače piše da sport kao iznimno značajno područje društvenog života bitno utječe na sve politike u društvu. Na sve! Ekonomske, zdravstvene, prometne, obrazovne...
To je bilo i više no vidljivo u ona 2-3 tjedna EP u siječnju, poglavito u prvom dijelu u Austriji, premda nije bilo ništa lošije ni na sjeveru Europe.
- Au, to je bilo “strašno”. Toliko neposrednosti, ushićenja domovinske i iseljene Hrvatske, čovjek stane i u tom trenutku zaboravi na sve tegobe. Bilo je nekoliko epskih utakmica, poput Njemačke u 2. kolu i Norveške u polufinalu, sa silnim produžecima. Zapravo, čuo sam i od mnogih stranih stručnjaka kasnije da je Hrvatska na tom Euru igrala najbolji rukomet. Bili smo moralni pobjednici, a imali smo problema. Karačić je igrao ozlijeđen, Cindrić uopće nije igrao. Pazite, to su nama dva klasna igrača! Nismo mi Njemačka da ih imamo 100.
SP samo početak
Nemojmo smetnuti s uma i da ste u siječnju “potukli” neke nacionalne rekorde po TV gledanosti.
- Dobro ste me podsjetili. To rukometno je finale gledalo 1.7 milijuna ljudi u Hrvatskoj odnosno samo 100.000 ljudi manje od nogometnog finala Hrvatska - Francuska iz Rusije 2018. Dakle, ljude nešto tjera, privlači gledati nas jer ne vjerujem da svi oni baš sve znaju i razumiju iz rukometa.
To vas čeka, takvo zanimanje i opet, sljedećeg mjeseca na SP u Egiptu.
- Da, samo koliko ljudi znaju da je to početak jer se ne radi samo o SP-u. Nakon toga idu kvalifikacije za najveći cilj, a to su OI. A kvalifikacijska nam je “skupina smrti” - Francuska, Tunis, Portugal i mi. Samo dva idu naprijed. Pa onda tek Olimpijske igre. Sve to u 7-8 mjeseci, a da ne spominjem nacionalne lige, europske kupove...
Kolika je razlika između reprezentacije iz Portugala 2003. i ove sada? Govorimo o cijeloj generaciji, ne o uspjesima.
- Uspješne generacije, sportove, igrače i trenere ne bi trebalo uspoređivati. Znam da mediji to vole, možda je nekome i zanimljivo, ali ne bi trebali to činiti. Zato što bi možda zasjenili nekoga. Svatko ima svoju vrijednost. Ja bi nešto drugo istaknuo. Kontinuitet rezultata! Neovisno što mi nismo svaki put bili prvi ili drugi, uvijek smo bili u gornjem domu. To danas postići u loptačkom sportu je neostvarivo za mnoge. Recimo, Francuska ima više zlata, ali su imali i brodolome. Tu ne mislim na 5. mjesto, nego 13. i 14-to! Danska jednako. Španjolska je 2009. na SP tu kod nas, vodio ih je najbolji trener svijeta Valero Rivera, igrala President kup. Borili su se za 20. ili koje već mjesto!
Trener kao roditelj
Ipak, Lino jest spomenuo nekoliko igrača iz svojih godina za hrvatskim kormilom.
- Džomba je plijenio, Balića ne treba ni spominjati, Metličić je bio drukčije pak velik, Lacković je bio nebeski skakač, danas su takvi rijetki. Bio je tu dvometraš Vori, pa Šola... Ne bih htio nekog uvrijediti ako ne spomenem. Danas imamo lidera u Duvnjaku.
Spomenuli ste nam u nekoliko navrata “star sam ja već...”. Je li to navješćujete da je moguć odlazak s klupe, je li 2021. kraj...?
- Radim neko vrijeme na projektu koji nitko mislim nije ni radio, posebno ne tako dubinski i tome bi se posvetio... Radi se o modernom, suvremenom jedinstvenom pristupu strategiji razvoja djece kroz sport od 6-7 do 18 godina. Danas je trener facilitator znanja, on je suradnik, voditelj, mentor, trener je danas navigator znanja. Trener je danas zamjenski roditelj! U našoj zemlji se mora poraditi više brige o zoni utjecaja trenera na sportaše, a koji je daleko širi od sportskih rezultata. Pa, hrvatski treneri i vrhunski sportaši bi trebali biti više uključeni u donošenje novog Zakona o sportu. Nije vrag da sad netko drugi zna o sportu više od nas? Ili nešto što je meni tragično, skoro sam pao sa stolice, kada sam doznao da je gosp. Nenad Šoštarić, izbornik rukometašica za tu medalju nagrađen od države s 22.000 kuna. Istodobno će svaka igračica dobiti 26.000 kuna. Ma, nitko neće zbog toga se obogatiti, niti osiromašiti, ali kakvu mi to poruku šaljemo? Da trener nije bitan? Nije važan? Kome je to palo na pamet samo, ali još me više iziritiralo što taj podatak nikada nikome nije pao u oči - emotivno će, ali ne i neargumentirano za kraj Lino Červar. Trener Momčadi godine. Trener pobjednik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....