Zgodno je posljednjih dana gledati slike prepunih skijališta, sanjkališta i toplica po Hrvatskoj i muk Stožera civilne zaštite koji nije bio tako tih kad je prije nekoliko tjedana donio kontroverzne odluke o zabrani treninga za tisuće sportaša. Od onih najmanjih do seniora.

Priče o tome kako trebamo biti strpljivi i kako svi moraju podnijeti svoj dio žrtve u ovoj nesretnoj situaciji možda bi se i mogle prihvatiti da u donesenim mjerama nema gomile nelogičnosti, nepravde i dvostrukih standarda. Ispalo je da su oni koji su bliže “oltaru” s kojeg se donose odluke bolje prošli, prvenstveno ekipni sportovi, i to je ono što najviše muči sve one koji do daljnjega ne smiju ni trenirati, ni natjecati se.

Siguran sport

U zemlji koja se već godinama crveni zbog ogromnog postotka djece koja se ne bave nikakvom fizičkom aktivnošću, toj istoj djeci su danas zabranjeni treninzi. Oni koji ponavljaju da se ništa strašno neće dogoditi ako ti klinci budu mjesec, dva ili tri bez treninga, u priličnoj su zabludi jer u doba pametnih telefona, društvenih mreža, igrica, influencera i svih ostalih distrakcija, mnogi se od njih više neće vratiti sportu. I to će se osjetiti za nekoliko godina, ne samo na rezultatima, nego i na zdravlju. Jer sport jest zdravlje, sport je ono što bi u ovakvoj situaciji trebalo biti rješenje, a ne izvor problema.

Apsurdno je da su zabranama najviše pogođeni bazični sportovi, dakle pojedinačni i beskontaktni, odnosno upravo oni u kojima je po logici stvari mogućnost zaraze najmanja. Trenirati u njima smiju samo oni koji imaju kategorizaciju HOO-a, a to je vrlo malen postotak sportaša. Na sve ove nelogičnosti posljednjih tjedana upozoravaju i roditelji malih plivača okupljeni u inicijativi Plivanjem protiv Covida.

- Pisali smo svima, Vladi, predsjedniku, Ministarstvu turizma i sporta, Stožeru civilne zaštite, Nacionalnom vijeću za sport, Hrvatskom plivačkom savezu... Upozorili smo ih na štetu koju će ovakve nepromišljene odluke donijeti sportu, pokušali im skrenuti pažnju na stručne studije koje potvrđuju plivanje kao siguran sport - priča nama Hana Miljanić, jedna od mama iz spomenute inicijative.

Savez bez reakcije

Nikakvog pomaka, međutim, nema, a ono što roditelje posebno žalosti je da odgovora nema ni iz HPS-a. Javno su svoj glas digli čelnici preostala dva bazična sporta, atletike i gimnastike, ali s plivanjem to nije slučaj. Jesu li razlog politički odnosi i prijateljstva ili nešto drugo, nećemo nagađati...

- Mišljenja smo da naš Savez apsolutno ništa nije napravio, bar se to ne vidi, da djecu vrati u vodu. Stupili smo u kontakt i s roditeljima iz Slovenije, radili su isto što i mi, s time da je tamo plivanje puno popularnije, pa su imali i jaču podršku medija, a stala je iza njih i jedna ugledna liječnica. Tamo se Savez uključio kad im je postalo neugodno da se roditelji bore, a oni ništa ne rade. Postavila sam javno na Facebooku HPS-a pitanje što su radili i kako su se pripremili za ovu situaciju, dobila sam privatni odgovor od predsjednika da sam mu se trebala javiti preko matičnog kluba. Ne želimo da ispadne da idemo protiv Saveza, to nam nije cilj, niti želimo da se ovo pretvori u aferu, ali ogorčeni smo jer nam nije jasno zašto se plivanje ovako tretira.
Roditelji upozoravaju da nije dokazan nijedan slučaj širenja zaraze koronavirusom na bazenima. Upravo suprotno, niz je pokazatelja koji govore da su upravo bazeni, zbog visokog stupnja klora, jedno od epidemioloških najsigurnijih mjesta. Pozivaju se i na studiju sveučilišta Politecnico di Torino po kojoj je plivanje razvrstano u kategoriju sportova s nepostojećim do srednjim rizikom zaraze. Gotovo svi ekipni sportovi su u kategoriji vrlo visokog rizika, a podsjetimo, u Hrvatskoj su treninzi dozvoljeni svim klubovima ekipnih sportova iz prve i druge lige, te prve juniorske lige.

Tko jači, taj kvači

Po trenutnim mjerama tako, procjenjuju u inicijativi, trenirati smije oko 150 “nerizičnih” plivača i oko 1600 “visoko rizičnih” košarkaša. Toliko o “logičnim” kriterijima.

- Ne možete pobjeći od toga da postoje neki lobiji, odnosno tko jači, taj kvači. Meni je kao roditelju i žitelju ove zemlje grozno i razmišljati da apsolutno sve podliježe tome, ali stvarno tako ispada. Ispada da su sportaši podijeljeni na prvu i drugu klasu, što je zapravo grozno. Dozvolili su uskom krugu sportaša da treniraju, a ovi koji bi trebali biti budućnost uopće nemaju prilike trenirati. Sve je više apsurda i svi koji su u tom lancu mogli zakazati, zakazali su - zaključuje Miljanić koja je i sama majka troje malih sportaša.