DAMIR KRAJAC/CROPIX
BARBARA MATIĆ

‘Jesmo li se maknuli iz atomskog skloništa? Ne! Francuzi imaju sve, ali nemaju ono nešto naše‘

Nije bitno gdje treniraš, samo želiš li trenirati. Trebaju ti strunjača i dobar partner.
Piše: Dean BauerObjavljeno: 29. prosinac 2020. 08:23

U 69 godina našeg izbora najboljih sportaša/sportašica u nekoj kalendarskoj godini, ovo je prvi put da je tradicionalan trofej Sportskih novosti otišao, odnosno pripao nekom borilačkom sportu kad su žene u pitanju. Dosad su najbolje sportašice (u pojedinačnoj konkurenciji) dolazile iz - skijanja, atletike, plivanja, kuglanja, stolnog tenisa, tenisa, streljaštva, košarke, umjetničkog klizanja i rukometa. Punih zadnjih 13 godina (od 2007. do 2019.) najbolje naše sportašice su dolazile isključivo iz atletike. Prethodnih pak 9 godina (od 1998. do zaključno 2006.), 8 je puta trofej pronašao okrilje u skijanju, a jednom ponovo u atletici. Drugim riječima, zadnju 21 godinu, na vrhu hrvatskog ženskog sporta bili su samo kraljica sportova i Janica Kostelić. Taj niz je prekinula, a tko zna možda i novi pokrenula judaška hrvatska perjanica, Barbara Matić.

- Ova 2020. je krenula loše za sve, ali mogu reći da je za mene bila ipak super godina - sasvim će iskreno Barbara. Uz obrazloženje.

- Diplomirala sam na fakultetu, završila sam jedno bitno poglavlje u svom životu i sada se mogu okrenuti, posvetiti 100 posto judu. Uz to, ove sam godine osvojila i Grand Slam, i osigurala nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju, a nagrada SN za Sportašicu godine je baš šlag na vrhu torte godine, za koju kaže, bila je čudna i ne baš lijepa, ali meni... Stvarno načelno jako, jako dobra godina. Zauvijek ću je pamtiti.

image
DAMIR KRAJAC/CROPIX

Vrhunski turnir

Pred kraj listopada u Budimpešti Barbara Matić je u kategoriji do 70 kg osvojila zlato na Grand Slamu, na natjecanju koji je okupio apsolutnu kremu odnosno i doslovno sve najbolje judašice na planetu u njezinoj kategoriji. A naša Barbara je ondje osvojila zlato, ali ne zato što su možda ostale favoritkinje iznenađujuće pokleknule u prvom kolu, već tako što je ih je ova 26-godišnja Splićanka morala sve redom “maknuti”. Jednu po jednu. Kaže nam njezin trener Vladimir Preradović posve ispravno “to se zove Grand Slam, ali slobodno se moglo zvati i prvenstvo Europe ili svijeta”. Barbara je pobijedila svjetsku prvakinju, doprvakinju, te u tom trenutku aktualnu prvakinju Europe.

- Moja kategorija je na tom turniru stvarno bila vrhunska, top. Možda u nekim drugim kategorijama i nije bilo tako. Od brojnosti, pa do kvalitete, ali za moju kategoriju mogu reći da je to bilo na razini svjetskog prvenstva. Samo Japanki nije bilo, samo to. Makar, Japanke najčešće niti ne dolaze u Europu, osim na Grand Slam u Pariz.

Suparnice su redom bile medaljašice s velikih natjecanja?

- Upravo to. Mislim, to su bile tamo sve cure koje sam ja pobjeđivala i ranije, ali i one mene. U prijašnje dvije borbe mene je Pinot pobijedila, ali recimo sjećam se mojeg prvog kadetskog zlata... Tada sam baš Pinot dobila, tu sam krenula. Mi smo se u mlađim uzrastima puno puta susretale. S Gahie, drugom Francuskinjom, možda čak imam i bolji omjer, odnosno imam više pobjeda. Francuskinje mi baš “leže” dok neke cure koje one puno lakše rješavaju, meni ne leže toliko. Baš me zanima koga će Francuska odrediti za Olimpijske igre u Tokiju - kaže naša Barbara.

image
GABIJUAN WWW.HAJIMEJUDO.COM

Je li točno da prvih 115-tak u vašoj kategoriji može osvojiti medalju na najvećim natjecanjima, da su sve cure vrhunske kvalitete?

- Ima u dosta kategorija puno dobrih cura, a posebno u mojoj. Eto, ove se godine baš pojavila jedna mala Španjolka, kadetkinja još ili tek prva juniorska sezona. I ona je osvojila Grand Prix medalju. Sjajan rezultat, a ostvarila ga je cura koje još uopće nema na rang-ljestvici. Moja kategorija, to mogu otvoreno reći je stvarno najteža. Tako je ja doživljavam, ali zaista ne zato što sam dio nje, nego svi pokazatelji, rezultati, ostvarenja, brojnost cura, na to ukazuje. Među prvih 20 cura na ljestvici doslovno može svaka svaku tući, kako se kaže. Nemate u našoj konkurenciji curu koja je na dva uzastopna turnira osvojila zlato. Ma, teško da imate i neku koja bi na dva uzastopna turnira osvojila medalju, a kamoli zlato.

Koliko se razliku uvjeti u kojima trenirate u odnosu na vaše svjetske konkurentice?

- Kad se danas usporedimo s Francuzima, kakve ti ljudi imaju uvjete, koliki je njihov tim, te koliko ljudi radi u njihovom nacionalnom savezu, onda smo mi jednostavno premaleni za bilo kakve paralele. Nemamo ni izbliza toliki proračun, a opet... Kad se sjetim početaka, kad se sjetim onog našeg atomskog skloništa, jer tako smo počeli u Splitu, doslovno atomsko sklonište pa kao prilagođeno treningu... Pa kad se sjetim kakve su strunjače bile, svi uvjeti tada i kakvi su danas... To je nebo i zemlja. Mi sad imamo svoju malu teretanu. Mislim, nije ona ni tako malena. Ja imam sve što mi je potrebno. Možda ne može baš trenirati 10 ljudi istovremeno, ali petero može bez problema. Veća je i dvorana, više je strunjača...

Samo malo, jeste li se vi to maknule iz atomskog skloništa?

- Ha, ha, ne, nismo, to je i nadalje atomsko sklonište, ha, ha, ali bolje je, uređenije je. Mi smo naviknule na to naše sklonište. Sad da nam dođe nešto gdje ljeti ima zraka, ne bi se ni snašli, gledali bi u čudu “ajme, a što je sad ovo”.

Možda ne bi ni bili ovoliko uspješni?

Imamo potporu

- Nikad neću zaboraviti Anu Đerek, gimnastičarku, ja sam si s njom baš dobra. Neću zaboraviti kad mi je rekla da ljudi govore, komentiraju kalo loši uvjeti motiviraju sportaše da budu bolji. To su je znali i pitati, a Ana meni kaže: “To uopće nije tako i bitno. Meni kada je lipo, onda volim trenirati bilo gdje, a kada mi nije lipo, onda ne volim, kakvi god uvjeti bili”. Tako doista i jest, na određeni način. U judu je najbitnija strunjača i partner. To imamo i to nam je dovoljno. Naravno, imamo i potporu, sve veću i sve veći je i tim ljudi oko nas. Recimo, sad se ozljede puno brže saniraju, tu su magneti. Sve je puno brže, profesionalnije se pristupa natjecateljima. To je već zavidna razina u hrvatskim uvjetima. U konačnici, čujem i po pričama kolega, kolegicama iz drugih sportova... Kod nas, ako nisi neki nogometaš, svi imaju probleme. Zadovoljna sam stoga jako kada se osvrnem malo unazad i kada se sjetim kako je bilo nekad, a kako je sad.

image
Izbor sportaša godine
HANZA MEDIA

Nakon budimpeštanskog zlata na Grand Slamu, vašeg najvećeg rezultata ove godine, uspjeha koji vam je u konačnici i priskrbio zasluženi naslov najbolje sportašice Hrvatske u 2020. godini, čuli smo se iste večeri. Rekli ste tada kako sutradan krećete ujutro za Zagreb, ali u samo presjedate jer idete opet “put pod noge”, Austrija i pripreme seniorske reprezentacije. Postoji li uopće u životu vrhunskog sportaša neko vrijeme za potpuno opuštanje, jedno pet dana kada možete zaboraviti na judo, trening, strunjaču...? Je li to baš ovo božićno vrijeme?

- Znate što, ako je sve tijekom godine svih 12 mjeseci odrađeno po planu kako je bilo zacrtano tamo na početku, onda je to moguće.

Slutimo tu jedno “ali”...

- Nikada nije onako kako se isplanira. Uvijek se negdje ozlijediš, neki turnir ne odradiš kako treba i kako si mislio. To se sve nekako u hodu malo pomiče. Meni nažalost ozljede budu moj odmor, ha, ha. A mislim, i tada je rehabilitacija, takav tip vježbi, ali nisam potpuno u treningu. Sad nam se i olimpijski ciklus odužio. Bio je četiri, a eto ga sad i pet godina. Mislim da je to nekima dosta značilo, poremetilo ih, ali ja sam eto to iskoristila da riješim fakultet. Tih obveza više nema i dapače, sad se otvorilo više vremena. Ali, više vremena za trening. Dakle, ako pitate za odmor, trenutačno mi ne treba. Ali, više vremena za trening uvijek dobro dođe. I za veću posvećenost sportu. A za odmor će već biti vremena...

Linker
23. studeni 2024 10:17