Ronald Gorsic / CROPIX
'SVE JE TO ŽIVOT'

JEDAN OD NAJVEĆIH TALENATA HRVATSKE ZAVRŠIO U VELIKANU I ZA SN OTKRIO POTRESNU ISPOVIJEST 'Dao bih sve da me mama bar jednom može vidjeti kako igram!'

Piše: Kristina LeovacObjavljeno: 27. listopad 2017. 12:56

Nije to bio utorak navečer kakav su isplanirali. Utakmicu Superlige protiv Medicinara mislili su završiti puno, puno prije, no na kraju su u krevetu bili skoro u ponoć.

- Mislili smo i trebali smo ovo lakše riješiti - ljut je bio Marko Sedlaček, 21-godišnji primač pucač zagrebačke Mladosti i hrvatske reprezentacije.

Na pravim nogama

Jednog od naših najtalentiranijih odbojkaša sa samo 18 godina kupio je talijanski velikan Piacenza. No budući da stranac u Italiji ne smije igrati prije 19., Marko je odradio posudbu u francuskom Rennesu pa 2015/2016. konačno zaigrao za Talijane. A onda se ipak vratio kući.

- Bilo je drugih opcija, bilo je velikih ekipa, ali to su sve bile ponude u kojima bih bio u drugom planu. A ja sam tražio ekipu gdje ću ponovo biti u prvom planu jer se tako bolje osjećam. Ne žalim što sam s 18 otišao iz Hrvatske; kad sam otišao, ovdje su uvjeti bili loši. Istina, nisam se puno naigrao vani, ali zato sam puno naučio. Jer svako je iskustvo dobro iskustvo. Iz svakog nešto naučiš.

Marko je dečko sa zagrebačke Peščenice koji nije imao odbojkaške snove.

- Za sve je kriv trener Jozo Kovačević, njemu mogu zahvaliti na ovome što sam danas. Ja sam, u biti, trenirao nogomet, igrao sam s dečkima koji su sada u repki, s Halilovićem, Ćorićem... Jako sam volio nogomet, kao klinac sam s HAŠK-om osvojio prvenstvo, i to nakon dugo godina. Ali na školskom prvenstvu u odbojci - a moja je škola bila popularna u odbojci, i to na državnoj razini - trener Kovačević došao je na teren i rekao mi: “Dečko, koliko ti godina imaš i zašto te švercaju?” - prisjeća se Marko kroz smijeh susreta u 6. osnovne s trenerom zagrebačke Croatije i stricem našeg bivšeg reprezentativca Tonija Kovačevića.

- Godinu me dana nagovarao da počnem igrati odbojku, zvao stalno moje roditelje, molio... Roditelji su uvijek bili za ono što sam ja želio, uvijek su mi bili podrška i, eto, stali su uz mene i kad sam ipak odlučio odustati od nogometa.

Marko ima posebnu obiteljsku priču. Priču koja je njemu veliki motiv.

- Ja imam najhrabriju majku na svijetu - ponosno će.

- Moja je majka slijepa od 20. godine. Mene i dvije sestre rodila je slijepa, ali ponosan sam i na nju i na oca što mi nikada nismo osjetili da je naša obitelj možda malo drukčija od drugih - kaže i nastavlja:

Mamini kolači

- Možda netko misli da sam u nečemu zakinut, ali ja doista nikada ni u čemu nisam bio zakinut. Tata, koji je uvijek bio glava naše kuće, odrađivao je neke stvari koje drugi očevi možda ne odrađuju, imao je možda dvostruke obaveze, više je dolazio po nas u vrtić, mama je s njim dolazila možda jednom-dvaput tjedno i znam da smo se i sestre i ja te dane posebno veselili kad bismo je vidjeli. Ali kad odrasteš s nečim, tebi je to sve normalno. A i moji su se prijatelji iz kvarta brzo naučili na našu priču i obožavali su dolaziti kod moje mame na kolače.

Sestre su danas odlične studentice, a Marko roditelje ponosnim čini na odbojkaškom terenu.

- Sve bih dao da me mama može bar jednom vidjeti, pogotovo da vidi kako igram odbojku jer s njom najviše volim razgovarati o odbojci, ona me posebno dobro razumije, osjeća. Ali što je, tu je. Sve je to život.

Linker
24. studeni 2024 07:41