CROPIX
PIŠE RENATA BELUHAN

ECI, PECI, PEC Šutnuli su ih? Pa u čemu je problem? To su samo Balić, Metličić i Losert

RUKOMETNA STVARNOST Odriču li se čelnici HRS-a još jednom prebrzo naših rukometnih veličina - baš kao i kad su završavali igračke karijere - i zašto stvaramo atmosferu da bi sve osim zlata na ‘našem EP-u’ bilo - neuspjeh?
Piše: Renata BeluhanObjavljeno: 31. siječanj 2017. 20:16

Reakcija je nekad najvažnija. Željko Babić nije reagirao na vrijeme, nije uspio zaustaviti “slobodni pad” svoje momčadi u dvoboju za svjetsku broncu i većina javnosti je tražila da odleti. Neće puno ljudi plakati za njim, možda njegovi igrači, svi ili samo neki, tako i tako je svejedno jer niti su ga oni postavili, niti ga mogu zadržati, niti je njihov posao jedno ili drugo.

Babić nije reagirao, ali je zato ekspresno reagirao Tomislav Grahovac, predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza. Popio je na brzinu, kako je sam otkrio, tabletu za glavobolju koju mu je suosjećajno u svečanoj loži dao predsjednik EHF-a, i prije nego što je ona počela djelovati i smanjila strašnu glavobolju, koju mu je priuštio Babić, i dok se igrači valjda nisu još nisu ni istuširali, predsjednik je izdikirao priopćenje. Brzina reakcije, koja je nama u medijima otkrila puno više od onoga što piše u priopćenju i jasnije nego da je pisala riječ “smjena”, najavila je ono što je isplanirano za danas kad je u HRS-u održan “hitan sastanak Upravnog odbora HRS-a”.

Tko je broj 15

Ne znam je li baš svih 15 članova UO HRS-a bilo u Francuskoj, ali većina vjerojatno jest jer je odlazak na završnicu u Pariz organiziran autobusom. Očito je da su se tako strašno naživcirali da nisu htjeli čekati jutro pa još jednom razgovarati i zaključiti ostaju li kod istog stava ili ne, a kamoli prvo izaći pred tog Babića, Balića, Metličića i Loserta, koje su, usput, oni postavili, reći im što misle i onda poslati priopćenje. Ili možda organizirati presicu, stati glavom, bradom i svojim imenom pred javnost i reći kako stvari stoje. Čisto da ta javnost dobije i ton i sliku, da ne budu samo broj 15.


Ivano Balić 25 goals at WC 2003 in Portugal

Ali ne, poslali su priopćenje u ponoć, u trenucima kad su se ogorčeni, frustrirani i jadni hrvatski navijači - jer uvijek smo takvi kad gubimo - natjecali tko će prije i više puta spustiti palac dolje Babiću i “onome tko ga je doveo”. Tko će se u tim trenucima zamarati time da je priopćenje poslalo istih onih 15 ljudi koji su postavili i Balića i Babića. I koji su smatrali da oni mogu ostvariti ono što je pred njih postavljeno jer inače ih valjda ne bi postavili.

Savršen tajming, definitivno. Psihoza je takva da će se rijetko tko pitati “hej, ako je taj Babić zbilja takva neznalica, kako i zašto ste ga postavili na to mjesto prije dvije godine, njega i neznalice oko njega?”

Zamislite samo na trenutak da je onaj sedmerac Horvata završio u mreži ili onaj zicer Muse prije toga. Bi li oni s jednom od te dvije lopte u mreži znali o rukometu i svom poslu više ili manje nego sad? Ne bi, samo bi, da su te lopte završile u mreži, bili heroji, naš ponos, uostalom, tribina na Trgu bana Jelačića se već počela postavljati, a ovako su luzeri i neznalice. I to je puno veća tragedija za hrvatski rukomet i hrvatski sport od ispuštenih osam golova protiv Slovenije, jer s takvim palčevima gore ili dolje igramo se u svemu.

Ponavljamo, znate li koji je cilj postavljen pred Balića, Babića i društvo za ovo SP? Znate li što je Balić trebao napraviti u protekle dvije godine i je li to napravio i kako? Ma, koga briga...

Šutnite ih, u čemu je problem, danas Balić, Metličić i Losert, sutra netko drugi, nema veze. Pa oni su samo luzeri s olimpijskim i svjetskim zlatima, takvih imamo na bacanje.

Dobro, možda im ponude neku drugu funkciju pa imaju i alibi “mi smo ih htjeli zadržati, ali oni nisu htjeli ostati”, no, svi oni koji su stali iza noćnog priopćenja jasno su im pokazali koliko ih zapravo žele zadržati.

Nikako ne podcjenjujemo glas javnosti, javnost ima pravo na svoje mišljenje i svoj stav i ako je javnost izričito protiv Babića, to je nešto što oni koji odlučuju, baš kao i mi koji pišemo za tu javnost, moraju akceptirati.

Trebaju li se donositi odluke, koje imaju i dugoročne posljedice, na temelju raspoloženja javnosti i to u večeri kad se dogodio poraz ili pobjeda, svejedno? Ne. Čemu onda i predsjednik i njegovih 14, 5 ili 10 u bilo čemu?


Slovenia - Croatia - HIGHLIGHTS

Mišljenje javnosti

Čemu onda i izbornici, treneri vratara, stručnjaci za kondicijsku pripremu... Mi navijači odlučujemo o svemu, napišemo svatko svoj program, tko bi, kad i koliko trebao igrati, hoćemo li sedmog igrača ili ne i onda po principu “eci, peci, pec” izaberemo jedno mišljenje jer ipak ne možemo svi na klupu i “dečki, sutra igrate to i to”. Stvar riješena.

Usput, jedini kojeg smo čuli je Tomislav Grahovac, a i on se ogradio s “nisam samo ja, nego nas 15”. Mnogo zanimljivije bilo bi čuti Zorana Gopca.

Istina, predsjednik se nazvao “prvim među njih 15”, ali svaka čast svemu i svima, no, pokraj živog Zorana Gopca u hrvatskom rukometu nitko drugi ne može biti “prvi”, koju god funkciju formalno imao. Ali očito se Grahovac u trenutku kad je Hrvatska izgubila od Slovenije osjetio dovoljno jak da bude prvi. Ili je dobio dozvolu jer je Gobac promijenio mišljenje. On je, naime, taj koji je stao iza Balića i Babića nakon ostavke koja se dogodila ili nije dogodila. I nije mu smetalo što je i tada 5, 12 ili svih ostalih 14 bilo protiv. Postoji razlog zašto je to učinio, čisto sumnjamo da je to zato što je zaljubljen u Balićevu frizuru ili je htio da Babić u svojim molitvama kaže koju dobru i za njega.

Netko će reći za Gopca je Balić bio “win-win” situacija. Ako Balić uspije, može reći “eto, nisam li opet napravio najbolje?”, a ako ne uspije, “htjeli ste Balića, dao sam vam Balića i što sad?”.

Kako god, nakon što su danas predsjednik i “njegovih 14” pokazali svoju hrabrost i šutnuli Željka Babića, a s njim i Ivana Balića, Peru Metličića i Venija Loserta, oni postaju ti koji moraju osvojiti zlato za godinu dana u Hrvatskoj. I naravno, odmah moraju poslati novo priopćenje. Na adrese svih ostalih reprezentacija koje će doći za godinu dana u Hrvatsku. Priopćenje u kojem će im objasniti što mogu osvojiti. Zlato neće. To je naše.

Jeste li proteklih dana čuli išta drugo što bi nas zadovoljilo na EP-u u Hrvatskoj iduće godine? Samo zlato, čak i medalje druge boje su valjda totalno bez veze. I već sad, godinu prije nego što je EP uopće počeo, svi mi znamo da je sve osim zlata - neuspjeh. Zašto? I tko to ima pravo reći u sportu?

Linker
25. studeni 2024 00:33