Bio je vrlo uzbudljiv borac, svojevremeno najuzbudljiviji u UFC-u. Nitko mu nije bio ni blizu, baš nitko. Kada su ga gledali, ljudi su vidjeli istinskog MMA borca koji koristi tajlandski klinč, koljena i laktove, te boksa poput Muhammada Alija. On je jednostavno bio druga razina. Ovim je, biranim, riječima Habib Nurmagomedov (29-0) krajem 2021. godine govorio o svom "bratu po oružju" Andersonu Silvi (34-11-1) i teško je pronaći adekvatniji, a posebice kredibilniji, opis za sve ono što je brazilski umjetnik slobodne borbe najvećim dijelom svoje karijere isporučivao u oktogonu, od ovog kojeg je ponudio dagestanski "lightweight" velikan. Spiderova veličanstvena karijera trajala je gotovo 23 godine, a tijekom svog "prime timea" utisnuo je ogroman pečat na brojnim stranicama UFC-ovih povijesnih knjiga, postavio čitav niz impresivnih rekorda i promijenio čitavu paradigmu MMA sporta. Zbog svega navedenog, osebujni će Brazilac u početkom srpnja ući u UFC-ovu Kuću slavnih.
Umjetnik u oktogonu
Od trenutka kad je zakoračio u profesionalni MMA svijet, Silva je predstavljao avangardu; unaprijeđenu verziju borca kojem je bojno polje prirodno okruženje, ali koji u borbu ne ulazi oslanjajući se na silu, već na borilačku inteligenciju, tehničku superiornost, širok dijapazon vještina, impresivan osjećaj za prostor te lakoću elegantnih pokreta. U moru jednoličnih "napucanih" likova, razbijača i testosteronskih "mašina", on je bio plesač, a oktogon njegov plesni podij. Kao i u svakom sportu, tako i u MMA-u postoje, s jedne strane, sportaši s urođenim izvanserijskim talentom, a s druge - radilice. Koristeći se nogometnom analogijom mogli bismo ustvrditi sljedeće; ono što su Luka Modrić ili Lionel Messi u odnosu na Gennara Gattusa ili Javiera Mascherana na travnjaku, to je dobrim dijelom svoje karijere Silva bio za kompletan MMA svijet u kavezu. Vizionar i čarobnjak. Onaj koji prodaje karte i puni arene. Onaj koji svoj posao radi "drugačije od ostalih".
O njegovoj uspješnosti i dominaciji u srednjoj kategoriji najbolje govore rekordi koje je svojevremeno postavio u najjačoj svjetskoj MMA organizaciji, a od kojih su mnogi ostali nedodirljivi do današnjeg dana. Pa krenimo redom; sa 16 uzastopnih pobjeda Silva je autor najdužeg pobjedničkog niza u povijesti UFC-a, borac s najviše trijumfa (11) i isporučenih nokauta u „middleweightu“ (8), te prvak koji je najdulje držao pojas u svojem vlasništvu (2457 dana). Drugi je najuspješniji kad se gledaju obrane naslova (10), treći u kategoriji pobjeda ostvarenih nokautom (11) i peti po broju osvojenih bonusa za borbu večeri. Sports Illustrated ga je 2008. proglasio borcem godine, a 2011. je dobio ESPN-ovo priznanje za nokaut godine.
Težak put
Prije nego što je dotaknuo borilačko "nebo", Silva je bio samo još jedan od milijuna siromašnih klinaca na brazilskim ulicama koji su spasonosni izlaz iz surove svakodnevice favela tražili u sportu. Rođen je u São Paulu 14. travnja 1975. od oca Juareza i majke Vere Lúcije, a s obzirom na to da su njegovi roditelji bili vrlo siromašni i uz njega imali još četvero djece, kao dijete se preselio u Curitibu gdje su njemu brinuli stric i strina, inače službenici tamošnjih policijskih snaga. U ranoj dobi su ga brazilskim jiu-jitsuom "zarazili" klinci iz susjedstva, ali nije imao novca da se pridruži klubu, pa je gledao svoje vršnjake i samoinicijativno od njih učio.
- Kad sam počinjao, jiu-jitsu je u Brazilu bio dostupan samo eliti i postojala je raširena predrasuda o siromašnoj djeci, tako da sam učio. Neki susjedi su se počeli baviti jiu-jitsuom, pa sam ih promatrao, a onda im se i pridružio. Nije to bio organizirani trening, ali bilo je bolje nego nita - prisjetio se Silva svojih početaka u razgovoru za ESPN.
S 12 godina se prvi put upisao u neki borilački klub; počeo je trenirati taekwondo, da bi kasnije nastavio s capoeirom, a onda u 16. godini i s muay-thaijem. Upravo je navedenom kombinacijom vještina Silva udario temelje karakterističnog borilačkog stila po kojem će kasnije postati planetarno poznat, a treba spomenuti i da je s vremenom dogurao do crnog pojasa (treći stupanj) u BJJ-u, odnosno do crnog pojasa (peti dan) u taekwondou.
Karijerni iskorak napravio je 1997. kada se pridružio Chute Box akademiji (iz koje su, primjerice, proizašli Wanderlei Silva i Mauricio "Shogun" Rua), ali je šest godina kasnije istu napustio. U tom je razdoblju odradio 13 profesionalnih borbi, u BFC-u, Mecci, Shootou i PRIDE-u, te upisao 11 pobjeda i dva poraza.Unatoč izvanserijskom talentu, Silva u ranoj fazi karijere nije mogao živjeti od bavljenja borilačkim sportom, zbog čega je bio prisiljen "sa strane" obavljati brojne nepopularne poslove kako bi uprihodio dovoljno novca. Između ostalog, radio je i u McDonald‘su.
Nakon što je, početkom lipnja 2003., izgubio od Daijua Takasea na PRIDE 21 priredbi, te se razišao s ljudima iz Chute Boxa, Silva je čak razmišljao i o prekidu karijere, ali ga je legendarni Antônio Rodrigo Nogueira (Minotaur) uvjerio da se nastavi boriti i da se pridruži njegovom Brazilian Top Teamu. Odradio je sedam novih borbi u raznim organizacijama (Conquista Fight, Gladiator, Cage Rage, Rumble on the Rock) uz pet pobjeda i dva poraza, a onda je stiglo ljeto 2006. i prijelomni trenutak njegove karijere - prijelaz u UFC.
Dominacija u UFC-u
Krajem lipnja 2006., Silva je debitirao pod okriljem najjače svjetske MMA promocije i u svom premijernom nastupu nokautirao Chrisa Lebena u prvoj rundi, zaradivši bonus za nokaut večeri. Tri i pol mjeseca kasnije, nokautirao je i Richa Franklina, te se okrunio naslovom prvaka u srednjoj kategoriji. Uslijedilo je nevjerojatnih šest i pol godina apsolutne dominacije tijekom koje je brazilski borac čvrsto držao žezlo neprikosnovenog prvaka u rukama, pobijedivši još 14 protivnika, pri čemu ih je deset nokautirao, a dvojicu prisilio na predaju, te (samo) dva puta pobijedio (jednoglasnom) odlukom sudaca. Bilo je to razdoblje u UFC-ovoj srednjoj diviziji koje sa svakim pravom možemo nazvati - erom Andersona Silve - a tijekom koje je završavao brojna istaknuta imena slobodne borbe poput Dana Hendersona, Forresta Griffina, Damiana Maie, Chaela Sonnena, Vitora Belforta i Stephana Bonnara.
- Silva je jedan od najvećih sportaša svih vremena. Njegov niz od 16 pobjeda u UFC-u, deset uspješnih obrana naslova i gotovo sedam godina vladavine kategorijom bile su jedna od najnevjerojatnijih stvari koje smo ikada vidjeli u profesionalnom sportu. Bio je apsolutni umjetnik unutar oktogona i bit će mi čast uvesti ga u UFC-ovu kuću slavnih ovog ljeta - rekao je predsjednik UFC-a Dana White najavljujući Silvin ulazak u Hall of Fame.
Kad bismo njegov mandat morali podijeliti u četiri ključna momenta, prvi bi vjerojatno bio pobjeda nad Hendersonom "rear naked chokeom" na UFC 82 priredbi, a drugi nevjerojatan preokret u borbi sa Sonnenom, kada je gubio na bodove i bio inferioran sve do završnice pete runde, a onda iz donje pozicije uhvatio Amerikanca u "trokut" i prisilio ga na predaju (UFC 117). Treći "highlight" bi bio antologijski nokaut protiv Belforta na UFC-u 126, kada je u prvoj rundi pogodio sunarodnjaka veličanstvenim lijevim "front kickom" u bradu, a potom "dovršio posao" s dva "ground and pound" udarca. Četvrti moment, predstavljao bi, nažalost, dvomeč s Chrisom Weidmanom i kraj Silvine vladavine. Ono što ga je tijekom čitave karijere izdvajalo od ostalih, u prvoj ga je borbi skupo koštalo. Silva je, naime, u okršaj s Amerikancem ušao poprilično opušteno, a njegov spušteni gard Weidman je iskoristio sredinom druge runde i brutalno ga nokautirao, te mu preuzeo tron. U revanšu je Weidman dominirao prvom rundom, da bi se u drugoj Silva teško ozlijedio (lom noge) i izgubio meč, nakon čega nikada više nije bio isti borac. Ozljeda je ostavila traga, a svakako su i godine učinile svoje. Protiv biologije ne može nitko, pa tako ni jedan od najboljih boraca u povijesti MMA sporta. Pod okriljem UFC-a odradio je još sedam borbi, od čega ih je pet izgubio, jednu pobijedio, a jedna je završila "no contestom". Bilo, kako bilo, među najvećim dijelom sitinskih borilačkih fanova diljem svijeta uvijek će uživati zasluženi status velikana sporta i jednog od najvećih svih vremena.