Pojavila se prije 18 godina na Svjetskom prvenstvu u Osaki, trčala u kvalifikacijama štafete 4x100 metara, a premda nije dobila mjesto u ekipi u finalu, i oko njezina je vrata na kraju završilo srebro. Bila joj je to prva velika medalja u karijeri i početak blistave priče, jedne od najvećih u povijesti atletike. U Japanu se predstavila svijetu, a simbolično, u Japanu će ispisati i epilog svoje sportske bajke.

Shelly-Ann Fraser-Pryce, legendarna jamajčanska sprinterica, danas 38-godišnja veteranka, odlučila je da će predstojeće Svjetsko atletsko prvenstvo u Tokiju biti posljednje natjecanje njezine profesionalne karijere.

Florence Griffith Joyner osvojila je 1988. olimpijska zlata na 100 i 200 metara, a od te godine drži i svjetske rekorde u obje discipline (10.49 i 21.34), rekorde koje nitko nije uspio “skinuti”. Mnogi su stoga skloni nazivati je najvećom sprintericom svih vremena, ali kad pogledate sve što je u karijeri postigla Shelly-Ann Fraser-Pryce, prave dvojbe oko toga tko je broj 1 zapravo i ne bi trebalo biti.

Dominacija krenula u Pekingu

Prije tri godine u Eugeneu postala je jedina žena u povijesti atletike s pet svjetskih kruna u jednoj pojedinačnoj disciplini i to na uvijek atraktivnoj stotki, a u kolekciji ima ukupno 24 medalje s globalne razine, dakle s olimpijskih igara i svjetskih prvenstava. Dvaput je bila olimpijska pobjednica na stotki, ima još i srebro i broncu, bila je svjetska prvakinja i na 200 metara, tu su i silne štafetne medalje, treća je na vječnoj ljestvici s 10.60, ispod 11 sekundi je trčala 87 puta... I sve je to postigla s neizostavnim širokim osmijehom na licu i šarenim frizurama koje su joj postale zaštitni znak.

Samo godinu dana nakon štafetnog srebra u Osaki koje smo spomenuli u uvodu, osvojila je olimpijsko zlato u Pekingu i započela razdoblje dominacije u ženskom sprintu kakvo nikad ranije nije viđeno.

Shelly-Ann Fraser-Pryce

JOHN THYS Afp

- U tim godinama nisam bila sigurna ni u što. Bila sam nepoznata i radovala sam se tom prvenstvu u Osaki. To je bio početak svega, cilj mi je bio samo plasirati se. Ali, zato je zlato iz 2008. za mene jedan od najdražih trenutaka. Trebalo je toliko snage da stanem na liniju, znajući da su pored mene iskusne atletičarke koje sam gledala kako se natječu godinu ili dvije prije. One su mi bile inspiracija. I tada, u tim godinama, osvojiti prvo zlato za svoju zemlju bilo je zaista posebno - prisjetila se Shelly-Ann u video-obraćanju koje je organizirala Svjetska atletika (WA).

- Vratila sam se iz Pekinga i balansirala studij na Tehnološkom sveučilištu u Kingstonu s natjecateljskom karijerom. A onda su došli novi izazovi - 2009. sam završila na operaciji slijepog crijeva samo nekoliko mjeseci prije nacionalnog prvenstva.

Ni to je nije zaustavilo jer uspjela je na kraju otići na Svjetsko prvenstvo u Berlinu i tamo, dakako, osvojiti zlato. Mediji su joj brzo prišili nadimak Pocket Rocket ili Džepna raketa, a to je danas i naziv njezine zaklade koja pomaže mladim sportašima u teškoj financijskoj situaciji.

- Moj je zadatak osigurati da nijedan učenik osnovne škole u ovoj zemlji nikad ne trči bos na Nacionalnom stadionu - rekla je u lipnju.

Nikome ne daje popuste

Cilj svoje zaklade nije odabrala slučajno jer odrasla je u četvrti Waterhouse u Kingstonu, dijeleći jedan krevet s majkom i dvojicom braće te trčeći bosa sve dok joj učiteljica u šestom razredu nije kupila sprinterice.

“Bila sam samo malena djevojčica u ovom širokom, čudesnom svijetu. Koliko god sam bila malena, bila sam i jako brza i voljela sam trčati. Trčala sam u školu. Trčala sam u dućan. Trčala sam kao raketa. Trčala sam da budem slobodna. Trčala sam posvuda jer to sam bila ja”, napisala je u svojoj autobiografskoj slikovnici iz I am a Promise.

Nova prekretnica u njezinoj karijeri dogodila se 2017. kad je rodila sina Ziona. Mnogi su tada postavljali pitanje hoće li se nakon poroda uspjeti vratiti na nekadašnju razinu, ali neponovljiva Shelly-Ann se vratila još bolja. Osvojila je svjetsko zlato u Dohi 2019., potom i u Eugeneu tri godine kasnije, a devet svojih najbržih utrka na 100 metara u karijeri također je istrčala nakon što je postala majka.

Zion je danas školarac, a ponosna mama trči utrke roditelja i ne daje popust nikome. Ovog je proljeća internetski hit postala snimka utrke koju je odradila punim gasom, ostavivši druge mame i tate daleko iza sebe.

- Znaju oni da sam profesionalna sprinterica, ali nevjerojatno mi je da misle da imaju šanse. Stanu na start, spremni su trčati i ja si mislim “dobro, ovo shvaćaju ozbiljno”. Ali, ja ne dajem popuste. Čak ni kad budem u mirovini neću popustiti, to nije u mojoj DNK - prepričava uz smijeh.

Idealan oproštaj zamišljala je lani na Olimpijskim igrama u Parizu i bez problema je prošla prvi krug, a onda se nije pojavila na startu polufinala. Uskoro se pročulo da je imala problema s ulaskom na stadion, zaštitari je nisu pustili na jednom ulazu, rasprava je potrajala i na koncu je izgubila sat vremena prije nego što je napokon ušla. To ju je psihički toliko uzdrmalo da je je procijenila da je bolje odustati. Kaže kako je osjetila da joj se tijelo gasi i kako je kasnije zbog svega doživljavala napadaje panike.

- Imala sam osjećaj da mi je taj trenutak jednostavno oduzet. Bez obzira na okolnosti, vjerujem da nisam dobila priliku pokazati ono što sam mogla. I to je bilo bolno. Prvi put u karijeri nisam mogla stati na startnu liniju. To mi je slomilo srce, morala sam se nositi s time nekoliko mjeseci.

Predanost i radost

Kad je došla k sebi, shvatila je da ne želi na takav način završiti karijeru. U Tokio ide bez velikog pritiska, svjesna da danas ipak ima bržih od nje.

- Nazivam to nedovršenim poslom. Želim završiti karijeru pod vlastitim uvjetima. Stvarno se veselim proslavi svoje priče, predanosti i radosti koju mi je ovaj sport dao. Ali moj je stav uvijek isti - kad dođem, dajem sve od sebe i idem po pobjedu.

Prema ovogodišnjim rezultatima na stotki, nije izgledno da će se boriti za postolje. Ali Shelly-Ann Fraser-Pryce nikad ne treba otpisivati. Kakva bi to bila priča da se s 38 godina na leđima oprosti s još jednom velikom medaljom...

- Prekrasan je osjećaj kad nešto ne ide kako treba, ali onda uz dosljedan i uporan rad uspiješ. To su lekcije koje ne primjenjujem samo u atletici, nego i u životu. Uče me da loš dan danas ne znači da će sutra biti loše. Može biti dobro - poručila je za kraj velika Shelly-Ann.