Hansle Parchment u nedjelju se priključio spektakularnom nizu zvijezda koje su u Zagrebu osvajale prijelazni pehar namijenjen pobjedniku Memorijalne utrke Borisa Hanžekovića na 110 m prepone. Jamajčanin je osmi olimpijski pobjednik u povijesti s trijumfom u disciplini koja oduvijek ima poseban status na zagrebačkom mitingu, a na tom čudesnom popisu je i čak deset svjetskih prvaka. Nadao se Parchment da bi se mogao spustiti i ispod rekorda mitinga (12.98) koji od 1999. drži Mark Crear, no u toj misiji nije bio uspješan. I rezultat 13.13 mu je, međutim, bio dovoljan da ostavi iza sebe brončanog s nedavnog SP-a Daniela Robertsa i upiše svoje ime u povijest Hanžekovićeva memorijala.
Utrke pod uličnom rasvjetom
- Zadovoljstvo je biti dio događaja tako duge povijesti. Publika ovdje je uvijek odlična, podržava sve, a ne samo za trkače, a to je jako dobro za atletiku. Svi zajedno definitivno moramo napraviti više za atletiku, više je dovoditi u centar grada, kao što je to bilo u Zagrebu, uključiti ljude, uključiti više sponzora... Bilo mi je zabavno, nadam se da ću se vratiti, biti još brži i obraniti titulu - govorio je Parchment dan nakon 73. izdanja zagrebačkog mitinga.
Jamajčanin je vrlo ugodan sugovornik, obrazovan i elokventan, mirno će odgovoriti na svako vaša pitanje. A povrh svega je briljantan sportaš koji je najveći trenutak karijere doživio prije dvije godine u Tokiju kada je pobijedio velikog favorita Granta Hollowaya i osvojio olimpijsko zlato. Iako su mu 33 godine, još uvijek je pun ambicija i velikih ciljeva u sportu.
- I dalje se osjećam mladim i radujem se najmanje sljedećim dvjema godinama, Olimpijskim igrama u Parizu i Svjetskom prvenstvu u Tokiju. Nadam se i da se mogu spustiti ispod 12.90 i srušiti jamajčanski rekord.
Takvo što definitivno nije isključeno jer prije nekoliko je dana u Kini istrčao 12.96, odnosno bio je samo dvije stotinke sporiji od osobnog rekorda postavljenog prije devet godina. Što je tajna tolike dugotrajnosti?
- Nisam posve siguran, ha-ha. Iskreno, imao sam dosta ozljeda prijašnjih godina, ali one su mi zapravo dale vremena za odmor i oporavak. Nisam trčao puno kao moji suparnici i u tome leži dio odgovora. Trudim se brinuti najbolje što mogu za sebe, trenirati na odgovarajući način, paziti na prehranu, ne partijati puno... Da trčim “glat”, sigurno bi bilo izazovnije, ali na preponama puno pomaže to što imam dobru tehniku, s njom uvijek možeš biti konkurentan.
Roger Kingdom je u osamdesetima spojio dva olimpijska zlata na 110 m prepone, poslije toga to nije uspjelo nikome. Dobar je to motiv za Pariz.
- Bilo bi čudesno kad bih to uspio ponoviti. Pobrinut ću se da budem u najboljoj mogućoj formi i zdrav jer konkurencija će biti iznimno snažna, puno je mladih dečki koji trče jako brzo. Ako ih želim pobijediti, moram biti u formi života. Želim uživati i radujem se tome.
Uživanje u tome što radi svakako je velika prednost.
- Volim atletiku. Kao što znate, Jamajka je atletska zemlja, tamo se utrkujemo svaki dan. Sjećam se kako sam se kao klinac utrkivao s prijateljima na ulici, i to po noći, pod uličnom rasvjetom. Tamo se uvijek natječemo tko će doći brže nekamo, u dućan ili negdje drugdje.
Znači li to da u svojoj zemlji ima status superzvijezde? Ili je to rezervirano samo za Usaina Bolta?
- Jamajka je malo drugačija zemlja, tamo ljudi nisu toliko opsjednuti zvijezdama. Naravno da će vas pozdraviti, dobacit će “hej, Hansle”, poneko će možda zatražiti fotografiju, ali možete slobodno ići posvuda. U redu, Usain Bolt je pod malo većim pritiskom, vjerojatno i Shelly-Ann Fraser-Pryce, ali mi ostali možemo ići svugdje, ne teroriziraju nas ili nešto slično.
Ušao u krivi autobus
Nije pogrešno zaključiti da je atletika na Jamajci nacionalni sport iako Parchment ima i dodatak.
- Može se reći tako iako svima govorim da volimo i nogomet. Veliki smo nogometni fanovi, iako nismo dobri u tom sportu.
Jamajka je jedini put na SP-u u nogometu nastupila 1998. godine, a prvu je utakmicu igrala upravo protiv Hrvatske koja je pobijedila s 3:1.
- To je ostala naša najbolja nogometna godina do danas. Pobijedili smo na tom prvenstvu Japan s 2:1 i to nam je vjerojatno najbolji rezultat.
Vratimo se ipak na atletiku i Parchmentov uspjeh života. Osim po zlatu, Igre u Tokiju će zauvijek pamtiti i po bizarnosti koja mu se dogodila uoči polufinala. Ušao je tada u krivi autobus i umjesto na stadionu, završio na veslačkoj stazi. Da nije bilo volonterke koja mu je posudila novac za taksi, ne bi došao na vrijeme na polufinalnu utrku.
- Čekao sam na pravom mjestu, ali slušao sam glazbu, pokušavao ući “u zonu” i to me omelo. Ušao sam u krivi bus i otišao na veslanje. Srećom, pojavila se volonterka koja mi je posudila novac i stigao sam taman na vrijeme. Vratio sam se kasnije podijeliti s njom sreću zbog pobjede i zahvaliti joj jer bez nje ne bih osvojio zlato. Najvažnija stvar koja je proizašla iz toga je zahvalnost. Ponekad ti se vrati to što si ljubazan prema nekome, to se dogodilo i meni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....