Pred Slavenom Bilićem novi izazovi: Nije nadmašio Furiju, ali odlazi kao pobjednik!

Nikad više neću biti tako ponosan čovjek kao u proteklih šest godina. Bio sam nogometni izbornik svoje zemlje, ne možete ni pojmiti kako je to velika stvar, rekao je Slaven Bilić na oproštajnoj press-konferenciji, nakon utakmice protiv svjetskog i europskog prvaka, na kojoj mu je sreća okrenula leđa, a pokrao ga sudac.

Njegov rezultat ga po klasi svrstava odmah iza Ćire Blaževića, koji je na potpuno različit način dolazio do pobjeda. Na žalost, Bilić je vlasnik i najvećeg poraza u povijesti hrvatskog nogometa, 1-5 u Londonu.

Uopće ne sumnjam da je Bog Hrvat, ali na utakmici sa Španjolskom važnije je da je sudac bio Nijemac, slijepac koji je postupao po instrukcijama elitnog europskog kluba, Uefe i Michela Platinija. Kao i četiri dana prije, kada je Howard Webb vrlo “profesionalno potkradao hrvatsku reprezentaciju’.

Platinijeva ‘kuhinja’

Nije pomoglo ni to što je Luka Modrić protiv Španjolaca nadvisio i Xavija i Iniestu, ni što Mario Mandžukić spada među tri najbolja igrača na turniru, ni Bilićeve taktičke vještine, zbog koje su knedle gutali svjetski treneri Trapattoni, Prandelli i Del Bosque, ni sjajna fitness priprema Miljenka Raka, sve je to pada u vodu kada ste “neželjeno dijete Michela Platinija”. Bez obzira na to što zdrav razum govori da smo protiv svjetskog prvaka zaslužili više od poraza.

Na ovom turniru Slaven Bilić je dvaput iskočio iz kože. Izgubio je živce kada su ga krali njemački i engleski sudac i kada su ga novinari nakon utakmice sa Španjolskom pitali - kako je moguće da takmica nije završila 2-2? Trpko se nasmijao, rekavši: “Čudim se vašim pitanjima…” Čudim se i ja, jer sam smatrao da je ovo ozbiljan novinarski svijet, krema europskih nogometnih komentatora, a naslušao sam se glupih pitanja za tri života. Jedno od tih je bilo i pitanje talijanskog novinara o namještanju rezultata sa Španjolskom, koji je zaboravio da talijansku reprezentaciju ne sastavlja Cesare Prandelli, već istražni sudac i mafija, te da je pola talijanske momčadi na slobodi uz jamčevinu…

Slaven Bilić je na EP-u u Austriji maturirao, a u Poljskoj doktorirao. U međuvremenu je pao samo jedan ispit, na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. Međutim, padao je i vječni i nepoderivi Ćiro Blažević, a na ovom prvenstvu najbolje je to na vlastitoj koži osjetio najveći talijanski trener Giovanni Trapattoni. Na tri utakmice velemajstor catenaccia je inkasirao devet komada, ali ga godišnja plaća od 1,2 milijuna eura magnetski pričvrstila za irsku klupu.

Novi izazov

Bilić je otišao u bijelim rukavicama i, kako sam kaže - uzdignutog čela, iako ga pravi trenerski izazovi tek čekaju. Rad u klubu je nešto sasvim drugo nego biti izbornikom. Posebno u bogatom ruskom klubu, s “babuškom” na predsjedničkom stolcu.

Na posljednjem iskušenju Bilić je pao “pod križem”, ali je igra naše reprezentacije na ovom EP-u zapravo njegova pobjeda. Sada ga čeka jedina teža zadaća - naučiti ruski jezik. Makar je iznimno darovit za jezike.

Rastanak u tišini

Na rastanku u Warki nismo se rukovali, nismo ni popili “goodbye drink”, makar sam pripremio bocu njegova omiljenog Johnnyja Walkera. S plavim čepom. Sasvim nevažno, mi smo samo ionako obična piskarala koja barataju sa 40 riječi, čiji se glagoli povremeno otrgnu kontroli i ranjavaju ljudske taštine. Pa kao što je on “faulirao” Laurenta Blanca 1998., tako sam vjerojatno i ja za neki grubi start zaradio crveni karton. Ponovit ću - nevažno!

Nakon jedne nogometne čarolije, vraćamo se “u močvaru”, u svijet nogometnih marifetluka, pohlepe, gramzivosti i siromaštva.

I dok će Bilića u Moskvi dočekati Olga Smorodskaja, za Luku Modrića će se otimati Alex Ferguson i Jose Mourinho, Mario Mandžukić će se skrasiti u Italiji ili Engleskoj, mi se vraćamo u svoj Karlovac, Varaždin, Šibenik, u svoja prokletstva, kojima svi znamo imena. No, držat ću se svetog olimijskog pravila, za vrijeme Igara prekida se svaki rat, pa i “isušivanje” močvare i zaprašivanje komaraca…