Miran Maričić

 ALAIN JOCARD Afp
VJEČNO UPISANO U POVIJESTI

Što bi hrvatska olimpijska povijest bez ovoga sporta? Ne smijemo dozvoliti da neopjevani junaci odu u zaborav

Na ovakvim priredbama upoznajemo heroje koje inače vjerojatno nikada ne bismo
Piše: Hrvoje SliškovićObjavljeno: 30. srpanj 2024. 12:01

Nakon kišnog vikenda u Parizu upeklo je sunce u Châteaurouxu, zasjalo je i hrvatskoj olimpijskoj reprezentaciji. Rodno mjesto francuskoga glumca Gérarda Depardieua ostat će vječno upisano u povijest našeg sporta. Treći natjecateljski dan tek završavao je svoj trinaesti sat, a Hrvatska je slavila prvu medalju na Igrama!

Imamo je! Iako je na tribini bila tek šačica hrvatskih navijača, strelište je nešto manje od 300 km udaljeno u Parizu pa je lakše bilo ostati u središnjem mjestu Olimpijskih igara i gledati drugu od minimalno pet utakmica rukometaša, emocija je itekako bilo na novinarskoj tribini. I osjećat će se još dulje vrijeme.

Miran Maričić postat će ovih dana središnja vijest sportskih priloga, kao što je prije 16 godina u Pekingu, na mojem olimpijskom debiju, Hrvatska doznala tko je Snježana Pejčić. Te, 2008. godine nas je riječka streljačica impresionirala, ovaj put je to učinio bjelovarski pucač. Što bi hrvatska olimpijska povijest bila bez ovakvih neopjevanih junaka koji bi, bojimo se, opet mogli brzo u zaborav? A ne bi trebalo biti tako jer olimpijski sportovi imaju svoju važnost iako ponekad (ili uglavnom) nisu atraktivni mainstream publici.

image

Miran Maričić

ALAIN JOCARD Afp

Streljaštvo je važno, streljaštvo je veliki sport (u ovakvim danima), što bi hrvatska olimpijska povijest bez streljaštva? Od 2008. godine na svakim, osim na prošlim u Tokiju, osvojeno je po jedno odličje. Eto prilike za iskoristiti kliše "povratak na stare staze slave". Nakon Pejčić slijedili su Giovanni Cernogoraz, Josip Glasnović i sad Miran Maričić. Opá, mogli bismo iskoristiti još jednu izlizanu frazu: "ali to nije sve!". Već u utorak bi novo odličje mogao osvojiti aktualni svjetski prvak u trapu Cernogoraz, a zatim kreće nova velika borba Maričića i Petra Gorše protiv ostatka, ali ovaj put u malom kalibru.

Ne treba pretjerivati, ali zašto ne sanjati? Hrvatska, i to je shvatljivo, nema širinu, ali u ovom "zlatnom" finalu bila je jedina s dvojicom predstavnika među osam finalista. ‘Ajmo to ponoviti, pa u finalu neka bude kako bude.

Imamo je! - odradilo je streljaštvo svoju prvu zadaću. Olimpijsko strelište je u bivšoj francuskoj vojnoj bazi pa se možemo poslužiti i pokojom vojnom riječi. Raspored sportskih disciplina je takav da je ovaj sport među prvima u kojima se dijele odličja, a svima je jasno da u reprezentaciji uvijek postoji nervoza dok se hrvatska zastava prvi put ne zavijori na pobjedničkom postolju. Iako se o njoj nije pričalo niti se isticala, no sad stiže i treća uzrečica: "bolje spriječiti nego liječiti". Na Olimpijskim igrama nije bilo vremena da nervoza postane velika, ali ovako je slađe nastaviti pratiti Igre. Vama gledati, meni izvješćivati. U maratonu smo od 16 natjecateljskih dana, treba izdržati i kada se počne akumulirati umor. No, tko se može umoriti u ovakvom danu ili nakon ovakvog dana!? S pogledom na ljestvicu medalja, s "očima" na pobjedničkim postoljima s hrvatskim sportašicama i sportašima, sve postaje lakše. I ljepše. I bolje.

O tome što donose Olimpijske igre valjda svi sve znaju, ali ima i ono što nekada ostaje bez javnog isticanja, onako iskreno i intimno. Na ovakvim priredbama upoznajemo heroje koje inače vjerojatno nikada ne bismo. Osim što nam je i ljepše i bolje u Parizu (i okolici), postajemo i bogatiji. Na koncu je to najveća vrijednost u životu... Mirane Maričiću, dobro došao u klub.

Linker
24. studeni 2024 00:28