Nikola Bralić, tvorac čudesnih rezultata s braćom Martinom i Valentom Sinković, “vrsta je koja izumire”. Samozatajan i izvrstan, mudar i tih, jedan od onih koji se nikada neće samoisticati, tražiti mjesto za najbolji kadar da se i njega uhvati nakon povijesnih pobjeda.

- Nećete na meni nikada vidjeti euforiju, nema toga kod mene. Utrku sam gledao s našom delegacijom. Oni su se tresli, skakali, navijali, urlali, a ja sam samo u sebi analizirao razmak i potiho brojao zaveslaje. U sebi sam osjetio posebno zadovoljstvo jer je sve dobro završilo i uživao...

Dan poslije četvrte olimpijske medalje, trećeg zlata i potvrde da je jedan od najboljih hrvatskih trenera u povijesti, dočekao nas je zabrinjavajući odgovor 72-godišnjeg Nikole Bralića.

- Kako sam? Nije dobro. Pokvario se autobus, nekih 40 minuta čekali smo drugi, morali smo nositi žute prsluke dok su nas policajci čuvali na cesti. Sada se vozimo pod policijskom pratnjom. Kao da smo izbjeglice, nije dobro...

Znači, ipak je poveo zlatnu braću Martina i Valenta na treninge dan nakon jednog od najvećih dana u sportskoj karijeri, prvo je što smo pomislili.

- Idem gledati Damira Martina u skifu, vjerojatno ću kasniti jer smo izgubili više od sat vremena.

ZELJKO PUHOVSKI/CROPIX Cropix

A trening, pitali smo...

- Ma to je bila pogreška. Mijenjao sam laptop, ne snalazim se najbolje pa mi se taj trening udvostručio prilikom “kopi pejsta”. Odnosilo se to na ranije dane. Nema treninga danas. Iako...

Svi koji ga poznaju sad će reći, “tipični Bralić”.

- Ne bi bilo loše da odrade jedan rekreacijski i regeneracijski trening, da se očiste uoči odlaska na odmor. Kiseli su kao krastavci nakon onakvog finala.

Meni je bilo najnormalnije

Finalna utrka bila je za anale i dugo pamćenje ne samo zbog povijesnog značenja, nego i zbog načina kako je pobjeda ostvarena. Pustili smo Nikolu Bralića da nas još jednom provede kroz olimpijsko finale dvojaca “bez”.

- Vama strašno, meni najnormalnije. Dogovorili smo se da se ne zaletavaju s brzincima i da se orijentiramo na Švicarce, za koje smo procijenili da su najstabilnija posada od svih suparnika u finalu. Možda su u drugih 500 metara bili malo sporiji, ali završnica je odrađena prema dogovoru. Rekao sam vam nakon polufinala da smo odradili dvije dobre utrke te kako očekujem savršenu u finalu. Finiš kao što su već radili jednom u Beogradu, na Bledu, u Riju... U tom olimpijskom finalu prestigli su Litvu u završnici utrke, sada Engleze. Uspaničili su se jer nisu mogli povećati brzinu s 5,2, 5,3, dok smo mi bili na 5.4, 5,5 i dvije bovice prije cilja ih prestigli. Da, znam, većini ljubitelja sporta bilo je uzbudljivo, ali meni je to sasvim normalno. Sjećam se i 2017. godine, kada smo prešli u dvojac “bez”, u finalu SP u Sarasoti imali dvije i pol sekunde prednost na 1500 metara pa izgubili. Događa se...
Danas je najvažnije da se ovaj put dogodilo u koristi hrvatske posade. Treće olimpijsko zlato, četvrta medalja na četvrtim uzastopnim Igrama. I za braću Sinković i za Nikolu Bralića... Jedni su od najvećih hrvatskih sportaša, kao i trener koji spada u isti rang.

Privatna arhiva

- Osvojiti čeatvrtu medalju blagoslov je za mene. Rijetko tko dobije četiri prilike, ja sam ih dobio i sve iskoristio. Prethodno u trenerskoj krijeri sam bio blizu, ali uvijek se nešto dogodilo, no nisam mogao zamisliti da će se ovako rasplesti moja karijera. Kada kreneš kao trener, prvi cilj je biti najbolji u državi, zatim ući u reprezentaciju. Kada to ostvariš, pomisliš da bi bilo dobro plasirati se u finale Svjetskog prvenstva, kada si već tamo, onda je cilj osvojiti medalju, potom zlatno odličje. Ti rezultati stvarani su desetljećima, nije se naglo dogodilo nešto ni iz čega. Pedeset godina sam u veslanju, dok je s braćom izvanzemaljcima ovaj opus bilo lakše napraviti - rekao je Bralić i prisjetio se početaka svoje trenerske karijere.

- Išlo je dosta sporo, sve sam morao na svojoj grbi nositi i napraviti, nebrojeno puta dobiti po kičmi. U okolini nisam imao od koga naučiti.

Najmanje stresa u Tokiju

Srećom za hrvatsko veslanje, posljednjih godina je to drugačije, jer novi treneri imaju od koga učiti, preuzeti dio znanja...

- Svaki dan mogu doći na Jarun, gledati, i onda filtrirati. Ono što misle da je pametno, neka uzmu, ono za što misle da je loše, neka odbace. Imaju učiti od koga, za razliku od mene.

U ovoj retrospektivi nismo se držali kronologije, nismo se bavili svim medaljama, ali zamolili smo Nikolu Bralića za prve asocijacije na prethodne tri olimpijske medalje. Počeli smo s Londonom 2012. i četvercem u kojem su, uz braću Sinković, bili Damir Martin i David Šain.

- Bili smo jači nego ikada, a nismo uzeli zlato i uvijek postoji žal zbog toga. Niti danas ni ja niti dečki ne znamo što se dogodilo. Nismo izgubili niti jednu utrku, onda se sve zaljuljalo u finalu i osjetno smo podbacili. Uvijek mi je žao jer bismo imali četiri zlatne medalje, ali ne treba biti megaloman. Na kraju je ispalo vrlo stresno, spašavali smo drugo mjesto.

Četiri godine kasnije u Rio de Janeiru osvojeno je prvo olimpijsko zlato, u dvojcu na pariće.

- Bili smo favoriti, ali nitko nije znao kroz što smo prolazili mjesec i pol prije odlaska na OI. Valent je imao rupturu kvadricepsa, kada smo ju zaliječili, Martinu se taman mišić ukliještio. Maltene je bio pred pucanjem. Ušli smo dosta ozlijeđeni u olimpijsku regatu, bilo je mučno jer nismo znali kako će se tijela ponašati kada počnu utrke. No, kada je krenulo, kao da je netko rukom sve to maknuo od nas, i nikakvih problema nije bilo te je sve išlo onako kako treba. Osim same utrke, u kojoj nas je Litva prestigla nakon našeg vodstva, ali ubrzanjem u posljednjih 50 metara smo sve nadoknadili.

Zbog korone se na sljedeći olimpijski turnir čekalo pet godina, dok su braća Sinković stigla u novom čamcu, u disciplini dvojac “bez”.

- Najmanje stresa, sve je išlo regularno. I sezona je bila dobra. Nigdje nije bilo problema, sigurno smo pobijedili.

Maksimalno zadovoljan

Pariški trijumf je u posljednjih 48 sati dovoljno opjevan, do sljedećih OI su četiri godine. Los Angeles je domaćin sljedeće olimpijske regate...

- Ili nastaviti s još jednim ciklusom ili se pasivizirati, posvetiti vikendima, izletima, otkrivanju nepoznatih stvari dok još poživim. Ipak su mi 72 godine. No, s druge strane, nakon svega što sam postigao, dok nam ovako dobro ide, čini mi se kako bi bilo glupo da na neki način sve pustim. Ipak, prvo ću otići dva, tri tjedna s unukom na more, u Tribunj. Radujem se tome, onda povratak radi hrvatskog prvenstva. I braća će veslati. Mogu oni dobiti popust, ali žele pomoći klubu.

ZELJKO PUHOVSKI Cropix

Što bi trener preporučio Martinu i Valentu Sinkoviću?

- Prvo odmor, onda odluka. Ako ih veslanje i treninzi vesele, neka nastave, bez obzira na rezultate. Dokle god ima “ulja u svići”, ja vidim da ga ima, trebali bi veslati. I sa smanjenim radom, samo neka ih veseli i neka se osjećaju slobodno. U suprotnom, ako će im biti tlaka dolaziti na trening, onda je bolje da prestanu. Inače, kada bih ih morao pojedinačno opisati, Martin je nekako radišniji, posvećeniji, ali i uporniji i tvrdoglaviji. Valent je, pak, ekstrovert i sve voli više komentirati - nasmijao se Bralić.

Upitali smo ga i je li zadovoljan svojim statusom u domovini.

- Maksimalno zadovoljan, sada kada imamo naknadu za ostvareni rezultat. Kad se to doda na moju penziju, mogu imati mirnu starost, ne kao 99 posto penzionera u Hrvatskoj razmišljati kako preživjeti. HOO je to dobro posložio.