‘Hrvati, nemate se čega sramiti! Stići među četiri i pritom izbaciti Brazil, pa to je medalja bez medalje‘

Piše: Tomislav Juranović iz Dohe

Debelo su prošla tri sata. Ujutro. A na ulasku u hotel, dočekao me - pljesak.

- Svaka čast, na svemu, veliki ste - govore u prolazu recepcioneri i zaštitari, sve redom iz okolnih ili afričkih zemalja.

Tijekom ovog Mundijala zbližili smo se, konačno, više smo viđali njih nego članove obitelji, i bilo je logično da se stvore neke spone. No, doživljaj nije bio potpun, jer osjećaj je bio potpune praznine.

Samo tri sata ranije, ugledavši ime i državu na akreditaciji, sličan su scenarij pisali i kolege iz cijeloga svijeta, koji su napunili Lusail do vrha, dokazujući, zapravo, što je Hrvatska postigla.

- Stići među četiri i pritom izbaciti Brazil, pa to je medalja bez medalje. Nemate se čega sramiti, danas, jednostavno, nije bio vaš dan - stavlja ruku na rame Argentinac Rodrigo Luis.

Neki njegov sunarodnjak, plave kose i tamnih očiju, uzbuđen do neba, u nepreglednom redu za metro, zapiljio se u naše ime...

- Croacia? Si? Nemojte biti razočarani, ako ništa, barem zbog Messija...

U tih sat vremena nakon utakmice rame je već dobilo blagi artritis od tapšanja, no njihove riječi nisu bile dovoljne. I zapravo, bilo mi je dosta toga sažalijevanja. Skinuo sam akreditaciju, i postao dio mase, koja je vođena "metro-direktorom" na onom visokom stolcu kao čuvara plaže u zimskom periodu urlikala. Od Messija, Maradone, Katara, Argentine, pa sve do "slobodne Palestine". Svega je bilo u tom katarskom čušpajzu u utorak navečer.

U neko doba dovukao sam se do našega "kvarta", i pomislio da je najbolje otići popiti jednu hladnu za 90 kuna. Na naš hotel naslonjen je još jedan, koji u ponudi ima i bar. Ušao sam i uletio u neku vremensku kapsulu, u neki hibridni pakistansko-arapsko-filipinski "Big Ben". Sve bliješti od lasera i inih čudesa, glazba je na tisuću decibela, opijeni ljudi mahnito plešu na neki arapski sink-pop umočen u orijentalni melos, a Filipinke sa strane vrlo "suptilno" vrebaju potencijalne žrtve.

Nadrealni moment, ali vrlo svojstven ovom dijelu svijeta, pogotovo u hotelima za "slabiju" klijentelu. Dok je miks svega u glavi centrifugirao sve doživljaje velikog utorka, doletio je i poslovođa, noseći pola litre utjehe. Ubrzo se, međutim, vratio. I kako sam bio jedini Europljanin tamo, započeo je razgovor. Došli smo do utakmice. Nakon minute-dvije, ruka mu je bila na mome ramenu...

- Jako mi je žao prijatelju, Hrvatska je baš bila simpatična...

Ulio sam u sebe ostatak i zbrisao. Nisam se mogao obraniti od potrebe da netko "kondolira" hrvatskom porazu. Lijepo od njih, svakako, i to pokazuje kakav je trag Hrvatska ovdje ostavila, ali neke se tuge najbolje prožive same.

Svugdje, izgleda, osim u Dohi...

POGLEDAJTE NOVI MUNDOCAST

"Za nas je finale u subotu". Tim je riječima Nikola Jurčević istaknuo važnost utakmice za treće mjesto na SP-u koje će Hrvatska igrati u subotu. Jučrević je i analizirao sve događaje s utakmice protiv Argentine, a što je rekao o greškama koje su Vatreni radili pogledajte u Mundocastu: