Prije tri dana još je jedna američka grupacija ušla u talijanski nogomet. BLV je kratica tvrtke iz svijeta zabave i raznih drugih biznisa, čiji je financijski potencijal oko 10 milijardi dolara. Otkupili su dionice Monze, vlasništvo Fininvesta, holdinga obitelji Berlusconi. Tako je, nakon 39 godina, simbolički zaključena jedna posebna i zlatna era Milana, talijanskog nogometa, ali i Monze, kluba iz njegova grada, a kojeg je nakon prodaje Milana doveo do povijesnog debija u prvoj ligi.
Legendarni vlasnik i predsjednik Milana, milijarder i vizionar, višekratni premijer Italije, a u opskurnim fazama života i raskalašeni ostarjeli ženskaroš sklon tulumima neprimjerenim seksualnim programima, preminuo je 2023. u dobi od 86 godina. Njegov život, pun poslovnih i sportskih uspjeha, političkih uspona i padova, mnoštva sudskih optužbi za malverzacije, bračnih nevjera i drugih epizoda koje su dugo intenzivno zaokupirale talijansku (i širu) javnost, poslužio je kao nadahnuće mnogim kroničarima, piscima, filmskim producentima, da bi se kroz knjige, dokumentarce i igrane filmove ispričala osobnost koja nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Jer, Berlusconi je svoj imperij stvorio sam, od nule, dakako, u evoluciji nacionalne razine potpomognut političkim i inim vezama...
Berlusconijeve vizije
Za ovu priču je ključna nogometna storia. Kako je prošlih dana odao sin legende s druge strane Milana, odvjetnika i osobe najvećeg povjerenja obitelji Moratti i Intera, Pepina Prisca, Berlusconi je u počecima svojeg društvenog i poduzetničkog uspona poželio kupiti Inter. Tadašnji vlasnik Fraizoli u dva navrata ga je odbio. Onda se ukazala prilika kupiti posrnuli AC Milan i Berlusconi je 1986. postao njegovim vlasnikom na opće iznenađenje nogometne javnosti. Još nije bio toliko poznat i slavan, iako je i sam Prisco, velika osobnost ondašnje Italije, poznat po britkim i po Milan negativnim aforizmima, govorio da ga je mladi Berlusconi impresionirao kad ga je upoznao.
Tvrdio je da će daleko dogurati jer ima vizije u koje vjeruje i odlučan ih je sprovoditi. Sve se to kasnije potvrdilo, a Prisco i Berlusconi su, iako u klubovima gradskim rivalima, imali odnos iznimnog poštovanja...
Silvio Berlusconi bio je vlasnik AC Milana do 2017. kad ga je prodao jednom kineskom biznismenu dvojbenih resursa. No, obitelj je htjela da se riješi kluba jer je javnost i navijače navikao na velike uspjehe u razdoblju do 2011. Potom je u nekim sasvim drugim nogometnim (geopolitičkim i financijskim) vremenima njegova snaga s Milanom logički opadala. Idućih 5-6 godina bilo je to mučenje za njega, starog i kompromitiranog, za Milan, ali i za blagajnu Fininvesta, koja nije mogla podnositi stalno pokrivanje gubitaka kluba.
Kritike i nezadovoljstva navijača štetili su tvrtki, ali i njegovom zdravlju. Od 1986., u idućih 25 godina, Berlusconi je od Milana stvorio najmoćniji klub, osvojivši impresivnih 29 trofeja. Pet europskih naslova, 8 scudetta, 1 svjetski kup, 5 europskih i 6 talijanskih superkupova, 1 Kup Italije. No, nije stvar bila samo u trofejima, budući da je njegov Milan bio preteća top organiziranosti, uzor u stilu funkcioniranja, elegancije u uniformama i opremi kluba. Florentino Perez nije nikad skrivao da mu je Berlusconijev Milan bio nadahnuće kad je sanjao preuzeti (i uspio kasnije) Real Madrid i učiniti ga točno onakvim kakvim je doživljavao klub iz Milanella u čestim posjetama.
No, bit tog Milana bila je NOGOMETNA strategija. Berlusconi je imao tri glavna suradnika 30 godina. Prvi, desna mu ruka Adriano Galliani, koji je potpisao ovu prodaju Monze točno 50 godina nakon što je kao mladi biznismen postao dio uprave tog omiljenog mu kluba. Sve se vrtjelo u datumu 29. rujna, u oba slučaja, a to je i datum rođenja Berlusconija, koji ga je pozvao da mu bude asistent u Milanu. Točno 44 godine Galliani je bio majstorski izvršitelj Berlusconijevih vizija. Drugi je akter bio sportski direktor Ariedo Braida, a onda treći - treneri. Bez puno filozofije, filozofa, komisija i radnih grupa. Milan je osvojio svijet i diktirao trendove s tri čovjeka.
To što je bio bogat nije bio presudni faktor uspješnosti jer su Morattijevi i drugi akteri vlasništva u Italiji bili i bogatiji, a pogotovo su imućniji bili mnogi iz europskih klubova. Berlusconi je imao jasnu ideju. Stvoriti blok igrača talijanske kvalitete, a na to nadograditi dopuštenu kvotu tri stranca više klase. Dok se nisu izmijenila pravila (Bosman) i stranci preplavili Italiju, Berlusconi i njegovi asistenti su se držali te strategije i dominirali su. Potom su počeli gubiti dah jer su došli bogati oligarsi, šeici, emiri, pa nemilosrdni kapitalisti iz Amerike. To više nije bio njegov, odnosno nogomet romantične faze Italije, kad su domaći biznismeni ulagali u nogomet i doprinosili njegovoj najvećoj moći...
U tih 25 “udarnih” godina (od 31) Berlusconi je posebno birao trenere. I dok ga politika nije usisala, pa je Galliani više solirao u izborima, Berlusconi je pažljivo vagao i onda davao dugoročno povjerenje struci. Prvi, Sacchi, trajao je 1460 dana, Capello 1826, Ancelotti 2792, a Allegri 1292 dana. Svi su oni imali prvu i drugu eru na klupi Rossonera. I bile su to najuspješnije faze, dominacija, trofeji, moć. Sve ono što modernizam stalnih mijena vlasnika, predsjednika, direktora, trenera i vojske igrača ne donosi. Jer, to nisu logike nogometa, čak ni u ovom neurotičnom vremenu kad treneri traju par kola ili mjeseci...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....