ZADNJA ŠANSA GENERACIJE ROĐENE U MUKAMA

Vjerojatno vam se čini strelovito brzo, ali već je proletjelo 10 godina kako se Slaven Bilić ukazao na čelu Vatrenih, pa 6. rujna 2006. debitirao u kvalifikacijama za Euro s Rusijom (0:0) i začeo eru Bilić Boysa. Jer Slaven je krenuo stvarati reprezentaciju bez dotadašnjih najvećih zvijezda Dade Prše i Igora Tudora, a kad su mnogi mislili da će plasman na Euro 2008. ostati iluzija, u prvi je plan gurnuo dečke koji su ga nosili u mladoj vrsti, Luku Modrića, Vedrana Ćorluku i Eduarda da Silvu. Svoj trojici to je bila premijerna kvalifikacijska utakmica za Kockaste, premda je Luka skupio 28 minuta u dva ogleda kod Cice Kranjčara na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj.

No, taj susret nije samo lansiranje Bilić Boysa, izrodio se u jednu od najkontroverznijih i najnapetijih akcija Vatrenih. Bilić, koji je dobio jaku medijsku potporu, na dan utakmice zaprijetio je da će napustiti Moskvu i prvim avionom krenuo put Splita.

Ne samo da su mu četiri večeri ranije, u subotu 2. rujna hrđavi nož u leđa zabili Darijo Srna, Ivica Olić i Boško Balaban iskradanjem pod okriljem noći u narodnjački klub Fontana, prije no što je odigrao prvi službeni dvoboj, zaboljela ga je jedna novinska naslovnica.

Bomba bez detonacije

Trojac bjegunaca dao je inspiraciju pučkim stihoklepcima da zabave naciju songovima “Pršti Ceca, pršti Brena, to je prava karantena”, Bilić je u Čatežu snivao snom pravednika da bi ga u nedjelju dočekao šok.

- Stvar je bila jasna, ili odlazim ja ili oni - energično ih je šutnuo kroz izlazna vrata novi izbornik, niti ne sluteći da njegova drama tek počinje.

Dok je u Moskvi slagao postavu lišenu bitnih figura, gurajući Ćorluku u prvi plan kao desnog braniča, jedan dnevni list na dan utakmice raspalio je:

“Bilić se razvodi od žene zbog Mile Horvat.”

Dum. Bomba. Za njega previše:

- Ako je cijena da budem izbornik da se o meni pišu takve laži, da moja djeca plaću, onda odlazim. Pod tim uvjetom ne želim biti izbornik.

Košmar u taboru Vatrenih. Nagovori prijatelja da se smiri i odluka - vodit će utakmicu, a potom što bude. Ali bijes nije napuštao Slavenovo lice.

- Razmišljam o ostavci - pričao je i nakon susreta.

- Neke me stvari pogode jer su lažne. Shvaćam da sam na funkciji koja mora otrpjeti napad na dignitet. O meni se pišu bedastoće, iako su bolne, ja ih mogu kontrolirati. No, oko mene postoje ljudi koji su mi dragi. Ja s dotičnom curom nikad nisam bio na kavi, jedini mi je grijeh što sam gostovao u emisiji u kojoj participira i ona.

Vatra je pogašena, Bilić se nije dao iz sedla, Srnu, Olića i Balabana vratio je pod stijeg već za sljedeću akciju, Hrvatska je krenula u priču koja je sličila na bajku, u času se pretvorila u tragediju, a završila s okusom gorčine. Slaven se nepunu godinu kasnije doista razveo od Andrijane, premda brojni tvrde kako je sve učinio da do toga ne dođe, zatim se i oženio Ivanom, a ta Rusija uz skandale i afere ostaje u arhivama kao hrvatska nogometna prijelomnica.

Luka Modrić, Eduardo da Silva i Vedran Ćorluka najbolje su i najvažnije što se dogodilo Hrvatskoj ligi i reprezentaciji nakon Brončanih. Dobro se sjećamo toga poslijepodneva u Čatežu kad je puknula bruka, nitko se nije obeshrabrio, osjećalo se da Hrvatska s novim snagama može. Svježa pobjeda u prijateljskom ogledu s Talijanima u Livornu (2:0) to je podgrijavala. Ipak su oni, makar nekompletni, bili nacija prvaka svijeta.

Nova dimenzija

Na kraju rezultat 0:0 ocijenjen je velikim. “Hrabrošću do remija” pisali smo u Sportskim novostima uz komentar “Na pravom putu”. Bilić je desni bok pokrpao s Ćorlukom, ali nije ga prvi na to mjesto instalirao, već je ranije isto igrao u Dinamo kod Josipa Kužea, u nekoliko utakmica. Modrić je preuzeo dirigentsku palicu i postao prekretnica u percepciji hrvatskih nogometaša jer, vjerovali ili ne, do tada su mnogi novinari i “stručnjaci” lansirali teze kako Vatreni nikad više neće imati asove poput Bobana, Prosinečkog i Šukera jer oni su produkt jugoslavenske lige, a HNL je kao preslab da iznjedri takve veličine.

Nakon odlaska brončane generacija koja je igrala, jer su takvog godišta, u ligi bivše države, kasnije su bitna mjesta zauzela djeca gastarbajtera - braća Kovač, Šimunić, Klasnić, pomalo je stizao Petrić, pa Pršo koji se probio i profilirao vani. Dakako da je rat ostavio traga, no Bilić Boysi sve su okrenuli naglavce, nakon njih najveći svjetski klubovi hrle po HNL-ovce, a oni u velikoj mjeri opravdavaju rejting i ostaju na cijeni u Europi. Hrvatski nogomet odveli su na novu dimenziju.

Na stadionu Lokomotive mogla je biti i pobjeda, Ignaševič je rukom spasio nakon Petrićeva udarca iz blizine, španjolski sudac Mejuto Gonzalez je to prešutio, ali kako je napucan s male distance eksperti su mu dali za pravo.

Posljednja prilika

Kad se prisjećamo 10-godišnjice od iskoraka na tron hrvatskog nogometa mladića koji su pokrenuli lavinu uzleta i brzo za sobom povukli Mandžukića i druge, jaka je žal što igračku klasu nisu okrunili velikim rezultatom, a mogli su na Euro 2008. kao i “preživjeli” na ovoljetnom u Francuskoj. Rođeni u mukama, neki Bilićevi dečki iz te utakmice još su na igračkoj sceni, za Modrića i Ćorluku ostala je zadnja šansa da zaokruže opus tamo gdje su ga i započeli - u Moskvi. Na Svjetskom prvenstvu 2018.

------------------------------------------------------------------

Termin Bilić Boysi lansirao je novinar Nikola Lipovac u Jutarnjem listu, kasnije je vrlo dobro prihvaćen, iako je u tim danima u fokusu zapravo bio vatreni stožer.

Jer Slaven Bilić okružio se negdašnjih reprezentativnim kolegama, pa krenuo zajedno u posao: Aljoša Asanović, Nikola Jurčević i Robert Prosinečki, te trener vratara Marjan Mrmić imali su goleme simpatije javnosti i medija, kako ne, rado smo ih gledali u dresu na travnjaku, također i na klupi.

Bilić je iskočio kao pobjednik predizborne kampanje pred Brankom Ivankovićem, između ostaloga na temelju vatrene priče.

Nije bilo druge...

Nazvali smo Asanovića da se prisjeti tih dana.

- Slaven i ja radili smo već prije zajedno u mladoj reprezentaciji, za nas je to bio samo nastavak posla. Naravno da nam je u A selekciji trebalo još ljudi, Slaven je izabrao Žutoga i Juru. Dakako i Mrmu. Krenuli smo s prvom utakmicom, prijateljskom u Livornu... - priča Aljoša.

Spominjao se i Bokšić.

- Da, i o njemu se razmišljalo, ali ne mogu se sada sjetiti što se događalo i zašto nam se on nije priključio. U kombinacijama je bio. Taj susret s Talijanima, makar kombiniranima, otvorio nam je put prema kvalifikacijama. Gurnuli smo u prvi plan Modrića, Ćorluku, Eduarda, koji su kod nas bili nositelji u mladoj reprezentaciji. A vidite gdje su danas, ili gdje su bili svih ovih 10 godina.

Nije vam bilo teško dati im ključeve igre u ruke, vjerovali ste u njih. OK, Eduardo je u Moskvi ušao s klupe, no potom je postao starter.

- Gledajte, ako si bio s nekime dvije godine u kontinuitetu, te vidio kakve imaju igračke, ljudske i sve druge predispozicije, nije se bilo komplicirano odlučiti za njih.

Što je ostalo najviše u sjećanju iz dana kad ste doznali da su vam Srna, Olić i Balaban ozbiljno narušili disciplinu i prisilili vas je oštru kaznu.

- Bilo nam je teško. Sva trojica su bili jako bitni za reprezentaciju, ali otišli smo bez njih u Moskvu, odigrali tvrdu i zahtjevnu utakmicu, tako je to krenulo. Nije nam bilo lako, znali smo koliko vrijede, no morali smo, jednostavno smo morali povući potez koji je težak za svakog trenera.

Ojačao autoritet

Bilić je s time osnažio autoritet.

- Sigurno, s tim potezom je pokazao u tom trenutku da je bitna homogenizacija ekipe. To je donijelo rezultat.

Asanović nam kaže da je već zaboravio na priču o Slavenu i Mili Horvat i da o tome nema ništa za reći, a je li zadovoljan što je ta generacija napravila ili misli da su morali više?

- Uvijek se moglo više. Rupa koja je ostala iza nas je Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. Na Euru 2008. bili smo blizu, ta nevolja s Turskom u četvrtfinalu obilježila je našu eru, a prati nas i dalje, vidjeli smo što se dogodilo ove 2016. godine. Dakle, Turska i neodlazak u Južnu Afriku su ključni trenuci kad smo mogli više.

Sličnost je 2008. i 2016. godine. Imate li neko zajedničko tumačenje zašto se Hrvatskoj to događa?

- Nogomet je splet okolnosti. Kad govorimo o 2008. godini, tada se zbio taj sprint u teren i stožera i igrača, odmah nakon Klasnićeva gola... Da je ostao pozitivan rezultat nitko to ne bi ni spominjao, a onda primiš pogodak za 40 sekundi i ispada da nisi reagirao kako treba. Leko je bio spreman za ući, ali četvrti sudac nije odradio posao koji je morao. A ovo u Francuskoj, pogodiš stativu, 30 sekundi kasnije polukontra, obrana Subašića i natrčavanje Quaresme. To je nogomet.

Dobro razdoblje

Kako god bilo, ti glavni igrači su obilježili zadnjih 10 reprezentativnih godina.

- Napravili smo puno, ali mogli smo još više. Evidentno je da nismo napravili sve. Opet, taj period je bio jako dobar - kaže Asanović.