Ovo je zbilja besmisleno: Igrači su na rubu, izmoždeni, počeli su otkazivati reprezentacijama...

Gotovo je sigurno da će svaki ideolog jednog projekta, ma kako on bio dvojben ili eklatantno pogrešan, imati objašnjenje za njegovu promociju. I realizaciju. Kad je UEFA promovirala Ligu nacija, tumačeći kako je osnovna ideja da se minimaliziraju neatraktivne i uopće jalove prijateljske utakmice (i termini), djelovalo je to bolja verzija nadmetanja s natjecateljskim prizvukom, ali bez klasičnih imperativa. Naravno da je za sudionike bio važan i materijalni aspekt, kao i motivacija u kontekstu bolje pozicije za UEFA-ina službena reprezentativna natjecanja. Uz to, Liga nacija je osiguravala reprezentacijama utakmice s više-manje slično rangiranim suparnicima, što uvijek dobro dođe za jačanje prestižnosti utakmice. I posljedične zarade...

Ne znamo koliko je financijski Liga nacija doprinijela UEFA-i i njenim članicama. Nije još analitički jasnije koliko je to (ne)natjecanje pridonijelo stručnim stožerima, odnosno, svim aspektima stručnog konteksta. No, najvidljivije je sada nezadovoljstvo koje prerasta u gorčinu kod nogometaša. Ono što se u prvim izdanjima Lige nacija prije četiri godine moglo nazrijeti, a to je dodatni teret uobičajenim tenzijama igrača i izbornika u reprezentativnim terminima, kasnije se potvrdilo kao rastuća averzija prema tom formatu.

S obzirom na sve poremećaje koje je izazvala pandemija COVID 19, kaotične kalendare i ubrzane koliko neuobičajene termine odrađivanja prvenstava i europskih klupskih natjecanja, dakako uz odgodu Europskog prvenstva 2020. godine, s presedanom koji se ogleda u zimskom terminu Svjetskog prvenstva u Kataru, nije uopće čudno da su igrači na rubu izdržljivosti. Ne samo zbog iznimnih fizičkih napora i uobičajene psihološke potrošnje koja dodatno troši energiju, nego i zbog zasićenosti non-stop igranjem. I posljedično sve manjim vremenom oporavka.

UEFA je pokretanjem Lige nacija preuzela neke ugovorne obveze i dakako da mora odrađivati natjecanje koje je i komercijalno definirano. Svi sudionici od toga imaju neke veće ili manje prihode. No, odlukom da će se ovogodišnji format Lige nacija započeti s čak četiri (!?) utakmice u deset “radnih dana”, to je zbilja besmisleno. Poglavito za opravdavanje smisla postojanja ovog natjecanja. Otkazi igrača po svim reprezentacijama jasno to ukazuju. Nakon što su imali najmanje deset mjeseci natjecateljskog drila po klubovima i s reprezentacijom, uz pripremni period, igrači su iscrpljeni i kao takvi podložni velikom riziku od ozljeda. Javno osporavanje smisla Lige nacija sve je izraženije. Jürgen Klopp ju je neki dan nazvao najsmješnijom idejom u nogometu. Kevin De Bruyne kaže da je to naporna, precijenjena i nebitna natjecateljska obveza. Podosta je igrača otkazalo nastup, a junak finala Lige prvaka u Parizu, Thibaut Courtois, čak je odlučio napustiti reprezentaciju jer više zdravstveno ne može izdržati igranje u klubu i Belgiji.

Vjerojatno ima tu i doze pretjerivanja igrača, kojima je svakako najgora varijanta da nakon iscrpljujuće klupske sezone, umjesto nužnog odmora, slijede sporedne koliko napučene reprezentativne akcije. UEFA će u tom kontekstu morati ozbiljno reagirati i korigirati svoje postavke (i) Lige nacija. Jer u suprotnom steći će se dojam da prozivaju FIFA-u, koja bi htjela uvesti nove formate (Svjetsko prvenstvo svake dvije godine, svjetsko klupsko prvenstvo...), samo za to što štite svoje interese i nove planove za ostvarenje dodatnih komercijalnih prihoda.