Hrvatska
 VLADO KOS/CROPIX Cropix
PIŠE ROBERT MATTEONI

Hrvatskom je zavladao defetizam bez ikakve logike: Najbolji smo, odlučujemo sami o sebi, i to na Poljudu

Zlatko Dalić i ekipa nemaju razloga za paniku, a ovo što im se događa je sasvim realna putanja
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 13. listopad 2021. 13:15

Izostanak pobjede protiv Slovačke preko noći je raspirio tradicionalni pesimistički ton u kontekstu kvalifikacija za Katar. Prije mjesec dana svjedočili smo postupnim promjenama raspoloženja od nezadovoljstva remijem s Rusima, preko sreće pobjedom u posljednjim trenucima nad Slovačkom do euforije dominantnog uspjeha sa Slovencima. Tri stupnja unutar tjedan dana. U ovom turnusu listopada dinamika je suprotna. Prvo se primijetila euforična atmosfera oko pobjede nad Ciprom, a odmah potom dramatičnost situacije nakon remija sa Slovacima. Hrvatska je takva, emotivna i strastvena, što je iznimno ugodno kada se pobjeđuje. Kada izostaje željeni uspjeh čovjek se može zapitati da li to govorimo o istim ljudima prije tri dana, o istoj reprezentaciji prije mjesec dana, jer gotovo sve odjednom više ne valja…

Slojevitost atmosfere

Treba li Hrvatska biti zabrinuta uoči kvalifikacijskog raspleta u studenom? Po našem sudu ona nije mogla biti ni opuštena do Slovačke odnosno da je pobijedila Slovake. Kao što smo navodili prije tog sraza, a gaseći plamteću euforiju “o preporođenoj obrani, novoj vatrenoj priči, u kojoj ne trebaju više senatori...”, Rusija u tišini drži korak Hrvatske. I dok se to ne promijeni, a pobjedom u Mariboru su Rusi to potvrdili, ama baš ništa nije gotovo. Činjenično gledano, da je Hrvatska pobijedila Slovačku, a Rusi odigrali neriješeno u Sloveniji, ništa se odlučno ne bi promijenila težina međusobnog sučeljavanja na Poljudu. Dok je suparnik u igri utakmica je otvorena za sva tri znaka.

Natjecateljski gledano, dakle, remi sa Slovačkom nije razlog za paniku jer Hrvatska i dalje čvrsto drži u rukama svoju sudbinu. Umjesto varljivosti kalkulacija da je bod dovoljan, sada se mora pobijediti Rusiju. U kakvom će stanju reprezentacija izići na taj megdan, to je sada pitanje o kojem se može raspravljati. Poglavito u kontekstu slojevitosti atmosfere u i oko reprezentacije. Jedna od tih težina jest ta krajnost raspoloženja prema momčadi, izborniku i igračima, šansama i vrijednostima suparnika. Odlučujuće utakmice su kompleksne samo po sebi, a u Hrvatskoj još i više jer igrači i izbornici teško funkcioniraju pod tim stalnim pritiskom očekivanja i posljedičnih reakcija. No, točno je da je jedno igrati s jednim te istim suparnikom kada postoji popravni, a drugo kad 90 minuta odlučuje tko je unutra, a tko je vani. Alternativni popravak, play-off, je ovaj put bitno teži nego u prošlosti, i toga su svi sada svjesni. No, još jedna je točnost, kao ravnoteža onoj prethodnoj, a to je da Hrvatska kad je stani-pani uglavnom igra na visokoj razini, a pogotovo je to tako kada se igra na svom terenu. Prednost domaćeg terena protiv Rusije u Splitu imat će veliku važnost za Vatrene...

Uzimajući u obzir sve navedeno što se tiče izvan terenskog konteksta, razbistrimo si malo realnu zbilju unutar reprezentacije i njenih terenskih pitanja. U rujnu je Hrvatska odigrala relativno ziherašku utakmicu u Rusiji i izvojevala, bez većeg stresa bod. U Slovačkoj tri dana kasnije živjela je teško pritisak domaćina, ali se zdušno borila do posljednjih minuta da dođe do pobjede. I lopta je nagradila Vatrene, koji su i nakon vodstva (86.) zaslugom vratara Ivušića spašavali prednost. U trećoj utakmici Hrvatska je bila po svemu superiorna Slovencima i upisala dojmljivu pobjedu. Ta tri dvoboja dobila su nekritički naglašenu vrijednost u javnosti i medijima (može i obrnuto) po pitanju igre i individualnih učinaka. Uobičajeno pretjerivanje ogledalo se u uvjerenjima da se nešto senzacionalno dogodilo jer Hrvatska nije dobila gol u šest utakmica. Rekordi i slični okviri analizama zasjenili su realnosti.

Vrlo realna putanja

Kada se tako nekritički gleda onda se stvara dojam da je sve O. K. i da je to sada to. Pa su zaredale teze kako se vidi da se može bez Modrića, da nisu potrebni ni ostali senatori iz obrane, pa ta nerazumljiva trendovska priča da nam uopće ne treba klasični centarfor, a eto, vidjelo se da ne treba ni Brekalo, ni Petković, ni Vrsaljko, nitko. Plejada mladih spremna je za naslovne role. Ispalo je, primjerice, da je Brekalo sada bio u Osijeku, doprinio oživljavanju momčadi u nastavku, da je Modrić bio i s prosječnom mu igrom odlučan, a da je do prije mjesec dana kronično osporavani Kovačić sada tretiran tako da je to najveći mogući hendikep što ga nema…

Cipar, koji je uistinu slaba momčad, samo je pojačao taj dojam o “fantastičnom poslu”, pa se i stalno mijenjanje igrača počelo tretirati kao sjajan pristup i širenje kruga. Sve u mjesec dana. I onda dođe Slovačka, izmijenjena obrana kiksa, napad nema dovoljno moći da kompenzira te kikseve, pa eto opet depresije. Ništa ne valja i jao si ga nama s Rusijom. Do jučer smatrana zbunjena selekcija gdje nema sloge, kvalitete, Dzjube i normalnog izbornika, kojoj ne vjeruju ni kod kuće, sada je narasla u nas kao velika prepreka koju će se jako teško proći…

Krotiti zadovoljstva u dobrom, da ne prijeđu granice euforije, kao i kontrolirati nezadovoljstva da ne prijeđu u generiranje defetizma, nikad nije bio lagan posao izbornicima i reprezentaciji. Naprotiv.

No, upravo izbornik i igrači, koji kroje te i ine sudbine reprezentacije, trebaju ostati čvrsto na liniji koju su iskazivali ove jeseni. Ona je, bez obzira na remi sa Slovacima, linija koja i dalje ima vrlo realnu putanju prema Kataru. Hrvatska naznačuje iskorake u odnosu na razdoblje nakon Rusije 2018. do Eura 2021. po više stvari. Grupa je osvježena mlađim i poletnim snagama, u tijeku je proces rekonstrukcije reprezentacije, koji nije lako odrađivati u stalnoj napetosti koju se stvara nakon svake utakmice i promjenama raspoloženja. Niti su svi problemi tog procesa riješeni u rujanskom ciklusu, niti su oni postali nerješivi teret nakon listopadskog turnusa.

Slika je jasnija

U izazovima studenog velikog će utjecaja imati iskustvo naših veterana, koje se olako poziva na povlačenje “jer više ne mogu”. Važan faktor će biti i polet i motivacija mlađih, koje se olako gura u prvi plan, za koje objektivno još nisu sazreli. Kvalifikacije su dugoprugaško natjecanje, oscilacije forme su normala, a izbornik je taj koji treba imati jasnu ideju kada je vrijeme za koga da preuzme odgovornosti. Temeljem jesenske dvije prolazne stanice ima jasniju sliku.

Hrvatska je najbolja reprezentacija ove grupe i sada je došlo vrijeme da se pripremi kako će to pokazati u odlučnom trenutku. Uvijek je bilo teško u kvalifikacijama. Uvijek je bilo čupavo i tijekom ovog turnusa. Zato će biti teško i protiv Malte, a pogotovo protiv Rusa. No, bit će još teže njima, jer dolaze u goste najjačoj selekciji. Nogomet je to i ključno je što će se pokazati u tih 180 minuta na terenu. Učinak na jednoj utakmici sasvim je druga priča u odnosu na definicije vrijednosti pojedinca i momčadi. U Hrvatskoj ćemo valjda to jednom napokon shvatiti i biti logičniji u pristupima i definiranju pojedinačnih učinaka…

Linker
24. studeni 2024 01:01