Nakon depresivnih nota rujna, listopad je reprezentaciji donio znatno poboljšanje raspoloženja. Vatreni su svladali Švicarsku, prvi put u povijesti. Pobijedili su Šveđane u možda ključnoj utakmici za ostanak u A skupini Lige nacija. Naposljetku, unatoč porazu, pružili su odličan otpor svjetskim prvacima nadigravši ih u drugih 45 minuta prilično uvjerljivo. Upravo je taj dio utakmice protiv Francuza bio potvrda uspona forme, hvatanja natjecateljskog ritma i jačanja samopouzdanja. Takva utakmica može se, recimo, remizirati, uz sreću i bunker. Ovakva igra, kada se fizički i tehnički vrlo moćnog suparnika dominira na oba plana, to je definitivno poželjnija varijanta, bez obzira na minimalan poraz.

Postoje i dubioze

Rezultati su najširoj javnosti smjernica doživljaja i to je razumljivo. No, s tehničke strane gledano, trenerima je najvažnije nazrijeti plusove i minuse momčadi, unutar procesa provjera, po mogućnosti s jačim suparnicima. Hrvatska je ove jeseni (rujan-listopad) odigrala pet utakmica i sve redom sa suparnicima visoke razine. Francuska (dvije), Portugal, Švedska i Švicarska. Ostvarila je dvije pobjede i tri poraza, primivši 12 (2,4 prosjek) i postigavši 6 pogodaka (1,2). Trebaju li ove brojke biti tako negativno doživljene? Brojke su prošle jeseni u istom terminu bile bolje. Hrvatska je imala četiri utakmice, s dvije pobjede i dva remija, gol-omjer 9:2.

Razlika je dakako u suparnicima, jer je nadmetanje s Azerbajdžanom, Slovačkom, Mađarskom i Walesom značajno jednostavnije od ovojesenskih ispita. Podsjetit ćemo se da je i prije dvije godine Hrvatska imala negativne brojke. U četiri utakmice rujan-listopad upisana je jedna pobjeda (Jordan), dva remija (Engleska, Portugal) i poraz (Španjolska). Primilo se osam pogodaka i postiglo tek dva (Jordanu). Jednostavno je zaključiti da su težina suparnika važne odrednice općih doživljaja reprezentativnih nastupa. U godinama 2015.-2017., kad smo za suparnike imali Kosovo, Tursku, Finsku, Ukrajinu, Island, Norvešku, upisalo se sedam pobjeda, tri remija i dva poraza, uz gol-razliku 18:5. To navodimo iz razloga razumijevanja nekih negativnih ishoda koji su sada doživljeni kao novi ogroman problem. Primjer toga je primanje zgoditaka i slabosti obrane.
U odnosu na razdoblje prije Rusije 2018. to nije definirano kao katastrofa iz prije spomenutih jesenskih brojki 2015.-2017. Nakon Rusije, u novopokrenutoj Ligi nacija, Hrvatska je stekla status elitne skupine i okvir doprvaka svijeta. No, to je donijelo bitno veća očekivanja, puno teže suparnike i obveze, a Hrvatska je u procesu rekonstrukcije momčadi.

Eto, uzmimo onda te brojke 2018.-2020. (uvijek govorimo o terminima rujan-listopad). Hrvatska je odradila 13 utakmica te ima pet pobjeda i po četiri poraza i remija. Gol razlika je 18:22. Na tu količinu primljenih golova ključan je teret dva karambola, i to protiv Španjolske (0:6) i Portugala (0:4). Ukupno 10 pogodaka u dvije očajne igre Vatrenih...

Okvirni zaključak koji se onda nameće u logičnijoj analizi kontrolne etape Vatrenih nakon ovojesenskog dijela nastupanja, to je da je Hrvatska s izbornikom Dalićem u dobrom vremenskom prolazu kad je u pitanju oblikovanje selekcije, hvatanje forme i natjecateljskog ritma. To su dakako tek pozitivni obrisi na gradilištu reprezentacije koja je u punom procesu pomlađivanja, revitalizacije igre i stasanja nove momčadi u odnosu na Rusiju 2018. Do fine glazure pripreme i spremnosti za Euro 2021. ima još dosta posla. Ima i dubioza, kako je to logično za takve generacijske procese, a pogotovo za ne baš široku selekcijsku bazu Hrvatske.

Uigrana alternativa

U tom kontekstu rujan-listopad donijeli su važan iskorak u procesu. Prije svega sa Švicarskom su neki novi igrači dali naslutiti da mogu prerasti u perspektivi u važne aktere Vatrenih. Iskočio je Uremović, kojeg je dojučer malo tko uopće doživljavao kao igrača, kamoli reprezentativca. Dobar su potencijal naznačili i još vrlo mladi Domagoj Bradarić, kao i stariji Ante Budimir. Potvrdio je napredak u odnosu na vrijeme Rusije Ćaleta-Car, dok se Melnjak pokazuje kao pouzdana alternativa u kadru. Ono što treba notirati, to je da u ovoj fazi Dalić nije imao vrlo važne igrače. Osim kartoniranog Brozovića, nije bilo Vrsaljka i Rebića, a raspucani Andrej Kramarić bio je još opterećen i ozljedom. Dakako da iznad svih individualnih pozitiva strši iskazani iskorak Nikole Vlašića, pogotovo u dvoboju s Francuskom. Na stranu iznimno lijep pogodak, moć koju je iskazivao s fizičkim najsnažnijim suparnikom odaje nam još velike prostore za napredak, a s njime i napredak cijele momčadi. Iako još treba rasti u igri, pogotovo u kontinuitetu, Josip Brekalo je druga važna potvrda iz dvogodišnjeg procesa etabliranja izabranih mladih nakon Rusije.

Vrlo bitan pozitivan element ove priče je i drugo poluvrijeme Matea Kovačića protiv Francuske, nadovezano na vrlo solidno rolu i protiv Švedske. S Francuzima je Kovačić pokazao da ima motoričnost koja u sinergiji sa solidnom tehničkom potkovanošću odlučno doprinosi promjeni ritma igre. S Vlašićem i Kovačićem, uz Modrića i Brozovića, Hrvatska ima kao rijetko kad dosad skup tehnički vrsnih vezista i istovremeno vrlo dinamičnih. To je važan faktor koji i mogao utjecati na izbore sustava i igrača u novoj formaciji koja bi Hrvatsku učinila bržom i (još) opasnijom.

Nitko se ne zanosi uvjerenjem kako nema dubioza. To nije ni logično. Obrambena igra nije još na željenoj razini, bez obzira što se njena čvrstoća teže brani protiv elitnih suparnika, nego protiv onih nižeg rejtinga. Obrana je stvar cijele momčadi i može se sada analizirati zašto defenzivni blok nije kompaktan, ali to ne mijenja na stvari da prvi tandem stopera Lovren - Vida nije u formi, pogotovo potonji. No, promicati ideju da im se treba zahvaliti, osim što nije stručno opravdano, nije nimalo ni pravedan pristup toj dvojici supervažnih igrača u Rusiji. Točno je da se od njih mora tražiti bolja forma, a ako je ne dostižu (pitanje je zašto), onda će izbornik biti taj koji će procjenjivati tko je taj i kada ga zamijeniti. Respekti se moraju održavati. Uz to čini nam se da bi Dalić mogao pružiti šansu i drugim kandidatima za golmana, jer istina je da Livaković pouzdano brani, ali je točno i to da u slučaju da je izvan kadra, treba imati kako-tako uigranu alternativu.

Finalni dio pripreme

Na planu dvojbi nameće se još nekoliko imena. Petković je bio bolji protiv Francuza nego je doživljaj javnosti, ali svakako ima jasan teret. Nije ni blizu formi i fizičkoj svježini od prošle godine. I to već podosta traje te bi Petković morao čim prije na tome proraditi. Kao što imamo i “mali slučaj” Pašalić. Svakako vrstan igrač, kojeg se stalno seli u poziciji i nakon ne baš uvjerljivih prezentacija onda i kritizira. Pašalić je ofenzivni vezni u Atalanti i to najbolje odrađuje u organiziranom sustavu igre. Ukoliko je Vlašić u igri, onda je teško upariti i Pašalića, ali i on svakako treba biti dio kadra jer je drugačijih odlika. Primjerice, odličan je u skoku i često dolazi u završnicu.

O tome će, i drugim dvojbama, voditi računa Dalić. Odradio je izbornik vrlo dobro ova dva termina, koristeći fijasko iz Porta kao temelj da mobilizira redove i zaoštri konkurenciju. U tome je uspio. Sada ima jasniju sliku stanja i slažemo se s njegovom tezom kako od studenoga treba imati bistre linije momčadi, sustava (pogotovo) i načine igre. Vrijeme je za kapitaliziranje radova obavljenih kroz dvije godine, odnosno za odluke kako će se obavljati finalni dio pripreme za Euro.