Tri godine su prošle otkako su Vatreni u Kataru stajali na postolju. Svladavši Maroko u utakmici za broncu ponovno su stacionirali hrvatsko ime u svjetsku elitu, a iako će danas mnogi kazati da je to treća medalja, ne samo po redoslijedu, nego i glamuru i značenju, po jednome je iznad svih: Hrvatska je s njom učinila ono što rade samo veliki ili posebni, potvrdila odličje na sljedećem prvenstvu nakon najvećeg uspjeha. Dala je do znanja i zadnjim skepticima da nije bljesak nego klasa.
Kad se u Francuskoj 1998. premijerno pojavila na planetarnom skupu, naša je reprezentacija predvođena asovima svjetskog glasa Zvonimirom Bobanom, Davorom Šukerom, Robertom Prosinečkim, Robertom Jarnijem... zadivila i očarala, ponudila mnogima širom globusa da prvi put čuju za Hrvatsku. Kultna ekipa ikonskih vedeta tretirana je kao svjetski prvak, iako polufinalni poraz od Francuza nikad nije izbrisan.
Dvadeset godina kasnije u Rusiji neki novi Vatreni konačno su izašli iz sjene i velikim finalom pomaknuli granice. Francuska i Rusija dvije su najviše i najvažnije točke hrvatskog nogometa, ali Katar je najveća i najjača potvrda da se ništa nije dogodilo slučajno. Hrvatska, iako s daleko manjim resursima, pripada kremi sporta koji je puno više od sporta.
Osim toga, nitko nema točan izračun koliko je to zdrave krvi ubrizgalo u nacionalne žile i do koje mjere proljepšalo sliku u svijetu. Luka Modrić, Ivan Perišić, Dejan Lovren, Marcelo Brozović, Andrej Kramarić, Domagoj Vida, Mateo Kovačić i Dominik Livaković osmorica su mušketira koji su oko vrata stavili i srebro i broncu, čije će se djelo prepričavati i slaviti daleko duže nego što će im trajati karijere.
Nakon trijumfa nad Brazilom čak i oni koji nisu vjerovali da imamo ekipu za najveća djela počeli su govoriti o zlatu, htjeli smo ga itekako, ali treća medalja na svjetskim prvenstvima znači da smo zajedno sa Švedskom na diobi sedmog i osmog mjesta u povijesti po broju odličja s najvećih smotri. Više su ih osvojili samo Brazil, Italija, Njemačka, Argentina, Francuska i Nizozemska. Još je bitno značajnije: otkako se Hrvatska pojavila, veći broj medalja osvojile su samo Francuska i Njemačka po četiri, a nama pripada "bronca epohe" jer jedini imamo tri.
Katar je bio čudesan i jedinstven. Jedino prvenstvo igramo u kalendarskoj zimi, zbog ranog padanja mraka malo smo vidjeli svjetla dana, kompletan je odigran u jednom gradu i okolici, a zbog koncentracije navijača iz svih krajeva svijeta bio je Zemlja u malom. Put Vatrenih od Maroka u prvom kolu do Maroka u utakmici za treće mjesto poput bajke, i oni i svi mi s njima kročili smo Katarom, rušili prepreke i uživali u emocijama koje nećemo zaboraviti. U kolopletu stresa, strepnje i slavlja, radosti i ponešto tuge, kraj smo dočekali kao veliki pobjednici.
Poraz 3:0 u polufinalu od Argentine ostavio je trag, ali trebalo je dobiti Maroko. Kad ti drugi put u četiri godine san o trofeju propadne kroz prste, ma koliko si velika djela napravio, potreban je karakter za završni nastup. Zlatko Dalić odabrao je 17. prosinca 2022. godine vrlo ofenzivan sastav. Ivana Perišića stavio je na lijevog beka, a Mislava Oršića na krilo. Napravio je pet kadrovskih promjena u startnoj postavi, Josip Šutalo i Josip Stanišić dobili su šansu za debi na SP-u, a Lovro Majer i Mislav Oršić da premijerno krenu od prve minute. Marko Livaja vratio se na poziciju centarfora, bio mu je to treći start u Kataru. Lišen je bio ozlijeđenih Juranovića i Brozovića te "načetih" Lovrena i Sose.
Maroko je ovaj put bio hit, Hrvatska je već postala evergreen. Međutim, fešta je bila naša. Tahitian Village na pješčanoj plaži hotela Hiltom je gorio. Reprezentativci, njihovi prijatelji i obitelj, navijači... Svi. Slavlje do jutra. Barem tisuću ljudi koji smo svi zajedno, svatko u svojoj misiji, gazili "pustinjskim pijeskom" do vrhunca.
Odigrali smo vrlo dobru utakmicu da bi bilo tako, koja se po prikazanom i šansama trebala dobiti s većom razlikom, no 2:1 je sasvim dovoljno. Suđenje nam na cijelom Svjetskom prvenstvu nije išlo na ruku, to daje dodatnu dimenziju. Mogla je biti riješena daleko ranije da nam je sviran čisti kazneni udarac na Gvardiolu ili da su Vatreni zabili još nešto. No, dva fenomenalna gola ostat će za vječnost. Gvardiol je odigrao sjajno i poput viteza predvodio ekipu, postigao pogodak, a Mislav Oršić okrunio je karijeru još dojmljivije hicem za 2:1.
Lavovi Atlasa imali su izjednačenje i na kraju neke prijetnje. Maroko, iako je dobio dan odmora manje, našao je energije, nosio ih je golemi entuzijazam, no ne kao Hrvate. Na kraju su napali, posljednju i najbolju prigodu u završnici imao je En-Nesyri, čiji je šut glavom otišao preko vrata.
Bronca je krvavo zarađena i zato je još veća. Dok su igrači pjevali s navijačima ‘Moja domovina‘, u njihovim očima zrcalila se sva istina Svjetskog prvenstva. Hrvatska, koja je ranije dvije medalje osvajala i s borbom, i s mukom, i u Rusiji na dramatičan način, tim je prilikama prije svega ubirala goleme komplimente za igru, za velemajstore koji su očarali svijet nogometnim vještinama kakve malo tko posjeduje. U Kataru smo imali i Luku Modrića i niz sjajnih igrača, jer da nije tako nikad ne bismo bili na pobjedničkom postolju, ali ovo je odličje prije svega rezultat mentalne snage i entuzijazma utemeljenog na domoljublju i silnoj želji da još jednom hrvatski narod razvesele i učine ponosnim. Mlađi i da sebe potvrde kao renomirane reprezentativce dostojne slave dresa kojeg nose.
U 90 minuta dobili smo samo dva dvoboja, s Kanadom u skupini i Marokom za broncu, u sedam nastupa zabili tek osam golova, u čak četiri od sedam susreta u 90 minuta nismo dali gol, nismo imali pravu napadačku iglu, jer da jesmo...
Kramarić je jedini bio dvostruki strijelac i to na jednom susretu s Kanadom, po jedan su zabili Livaja, Majer, Perišić, Petković, Gvardiol i Oršić. U maniri velikih i moćnih eliminirali smo Japan i prvog favorita Brazil udarcima s bijele točke. Luka Modrić dodatno je učvrstio bogovsko mjesto u povijesti hrvatskog nogometa, a Zlatko Dalić pridružio mu se u trenerskoj ulozi. Njihov zagrljaj na kraju simbolizira moć i zajedništvo s kojim je Hrvatska došla do postolja.
U Kataru su se sukobila dva razmišljanja - dok su mnogi smatrali da su ostarjeli i ne mogu puno, oni su vjerovali kako će popraviti jedino što u Rusiji nije valjalo: uzeti zlato! Na svoje do kraja nije došao nitko, ali Vatreni su pobjednici jer i ova bronca ima zlatni sjaj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....