Marin Laušić novo je ime na hrvatskoj nogometnoj sceni. Ovaj 20-godišnji Splićanin zatresao je mreže Hajduka i Gorice u dvije uzastopne utakmice, te je dobio i poziv u mladu reprezentaciju Hrvatske.

- Sretan sam što sam uspio nastaviti taj niz i nakon Hajduka, nadam se da ću i dalje nastaviti ovako - kaže Marin.

Lupanje po glavi

Zoran Zekić postavio ga je na poziciju ofenzivnog veznog, iza dvije špice.

- U mlađim kategorijama stalno sam igrao desetku, tako da otprilike znam kretnje, i gdje bi mogla doći lopta, gdje bih se mogao najbolje naći u prilici. Zasad se dobro snalazim, trener je zadovoljan, ekipa isto tako, pa moram biti i ja.

Dosadašnjim rezultatima baš i ne možete biti zadovoljni?

- Loše smo ušli u utakmicu s Goricom, bez energije. Mislim da smo se dosta potrošili protiv Hajduka, nismo se uspjeli podići tijekom tjedna. U drugom dijelu smo se malo digli, imao sam ja šansu, Hadžić je pogodio gredu, i na kraju je Gorica zabila za 1:2. Zasluženo su pobijedili, ali mogla je utakmica otići i na našu stranu.

U vašem životu dogodile su se velike promjene u kratko vrijeme?

- Do prije mjesec dana nisam bio ni na mapi, a sad sam U21 reprezentativac, zabio sam dva gola u dvije utakmice u HNL-u. Stvarno sam presretan i ponosan!

Kazao je trener Zekić da vas ipak treba paziti da ne poletite previše?

- Slažem se s tim. Mislim da je za mladog igrača najgore kad se uhvati za tu euforiju koja se stvori oko njega. Misliti da si neki igrač nakon dvije-tri utakmice je loše za mladog igrača. Nadam se da nam se to neće dogoditi. Imam i dobrog trenera koji kaže da će me “lupati po glavi”, što mislim da i treba, naravno u tom prenesenom smislu. Sretan sam što mi je on trener.

Krenuo u Orkanu

Kako su uopće izgledali vaši nogometni počeci?

- Koliko su mi mama i tata pričali, nije me trebalo baš puno nagovarati. Otkako sam se rodio, balun mi je uvijek bio na prvom mjestu. Upisao me otac u Orkan iz Dugog Rata sa šest godina, nakon toga sam prešao u Adriatic kod Franka Bogdana, četiri godine bio sam u njegovoj školi nogometa. U Hajduku sam došao do kadeta, kao izlazni kadet došao sam u Solin, odigrao sezonu, igrao za juniore Solina, pa prešao u juniore Belupa i nakon posudbe u prvoj momčadi Solina sad igram prvu sezonu u Prvoj HNL sa Slavenom.

Je li se netko iz obitelji bavio sportom?

- Bavio se otac, ali ne ovako ozbiljno kao ja. Brat trenira rukomet, sestra studira, tako da nije baš da smo neka sportska obitelj.

Koji su treneri značajnije utjecali na vaš razvoj?

- Duško Ivetić mi je bio prvi trener u Orkanu, Zdravko Jukić, Tihomir Trogrlić, Duško Vulikić, Franko Bogdan... Bilo ih je stvarno dosta, ali ovi iz mlađih dana bili su najvažniji u tom smislu.

Kako vam je vrlo mladom bilo otići iz roditeljskog doma u dosta daleku Koprivnicu?

- Bilo je teško na početku dok se nismo naviknuli. Otišao sam od kuće s 18 godina, tako da je majci bilo najteže, a ja sam se brzo naviknuo. Mislim čak da mi je ta promjena dobro došla, da sam malo udaljeniji od kuće i da se naviknem na samostalni život. Zadovoljan sam s tom promjenom, sve je dobro na kraju završilo.

Slaven se bori za opstanak, hoće li ga izboriti?

- Nije baš ugodno, ali mi smo svjesni naših kvaliteta i uvjereni smo da ćemo uspjeti ostati u ligi, čak bismo se mogli i popeti na neku višu poziciju do kraja sezone.

Neymar najveći talent

Što kažu vaši mentori iz svlačionice poput Krstanovića, Parackog, Božića?

- Pričaju s nama mladima stalno, bodre nas, govore da će sve biti dobro, da moramo raditi na sebi i da se to na kraju vrati.

A Marin radi na sebi i tako što pozorno prati nogometna zbivanja na najvišim razinama.

- Kad god stignem, pogledam Premier ligu, La Ligu, a u Ligi prvaka gledam skoro svaku utakmicu, dosta se i tako može naučiti. Navijam za Real, gledam ga stalno. Igraju dobro, a Vinicius Jr. je baš top klasa. Ipak, mislim da je Neymar daleko najveći talent, samo možda ima neki problem u glavi pa nije toliko ozbiljno shvatio nogomet. Ali što čovjek radi s loptom, to je stvarno nemoguće.

Sad ste postali i mladi reprezentativac, debitirali ste protiv Estonije. Kako vam je bilo s mladim Vatrenima?

- Preponosan sam što sam dobio poziv u našu mladu reprezentaciju, to mi je bio san i stvarno je prekrasno što mi se ostvario. Od ranije sam poznavao Biuka s kojim se redovito i čujem, znam Ljubičića, Palaversu, Vuškovića, sad sam imao priliku upoznati i ostale dečke. Bilo je stvarno super, odličan je osjećaj biti među tom grupom igrača i s vrhunskim stručnim stožerom. Prihvatili su me kao da sam već dugo s njima, stvarno se lagano prilagoditi kad si okružen s takvim ljudima. I prije, i tijekom, i poslije utakmice bio sam stvarno sretan i ponosan što sam dio te ekipe - zaključio je Laušić.