Nadalo se, ostvarilo se! Nakon depresivnog tjedna Osijeka i Rijeke, revitalizirali su euro-HNL Dinamo i Hajduk. Svaka pobjeda u Europi, bez obzira s kim, a pogotovo na gostovanju, uvijek je važan korak naprijed i za prekaljeni Dinamo. Dojam igre nije odjeka kao rezultat, ali je rezultat najzvučnija činjenica. Zenite forme logično je očekivati u ranu jesen.
Hajduk je, za razliku od Dinama, posljednji iskorak upisao davne 2010. godine ulaskom u grupu EL. Nakon toga crescendo neuspješnih pohoda, gdjegod debakla, što posljedično znači manje eura i više limita u selekciji. Ovdje se prisjetimo brojnih Dinamovih razočaranja u Europi. Od 2:6 protiv Reala, preko 1:7 sa Lyonom (2011.) do ciničnog slavlja (2012.) jedinog gola u grupi, u posljednjem dvoboju s imenjakom iz Kijeva. U idućim sezona Dinamo je rastao, postao je konkurentniji i u grupi LP-a, a prije tri godine izborili su prvo euro-proljeće nakon pola stoljeća. Sezonu potom išli su korak dalje, do četvrtfinala, a za koju minutu propustili su prvo proljeće u LP…
Poanta? Nogomet je područje koje metaforički puno odaje o društvu u kojem egzistira. Kroz 30-ak godina samostalnosti, spoznali smo da priča o izrazitoj nadarenosti naših igrača nije šuplja. Naprotiv. Kroz loše navike nogometa, političke utjecaje i svekolika muljanja mogu se prepoznati ponašanja koja su teret (i) općem vrijednosnom sustavu u Hrvatskoj. Kao okvire tih tereta u simboličnoj paraleli života nogometa i(li) društva, izdvojio bih tri faktora. Hrvatska u svakom smislu ima problem sustavnosti, manjak strpljenja i posljedično deficit kontinuiteta. Ti su faktori sastavnica procesa razvijanja svake smislenije društvene, ekonomske, političke ili sportske priče. Oni sami po sebi ne jamče najbolji (željeni) doseg, ali svakako donose napredak. A to je preduvjet da se jednom dostigne proklamirani cilj. Kad se ti faktori iznova prekidaju, nema ni minimalnog napretka, a priča se vraća na početak. To je tapkanje u mjestu, koje sukladno napretku drugih, u stvarnosti je nazadovanje.…
Hajduk 11 godina nije iskoračio u Europi, 17 godina nije prvak Hrvatske. Mijenjaju predsjednike, direktore, trenere, igrače, čak i neprirodno javno isturene aktere Nadzornog odbora. Sindrom,samo mijena stalna jest". U tom košmaru jedina konstanta bila je navijačka privrženost. Ona je bila štit da Hajduk ne "pukne" kao u vremenu pred spasonosno preoblikovanje. No, Hajduk ne samo da se nije vratio u borbu za titulu, nego je izgubio i poziciju broj dva. Šest sezona na trećoj a potom tri sezone na četvrtoj i petoj poziciji…
U listopadu 2020. godine inauguriran je aktualni, naglašeno ambiciozni predsjednik. U siječnju 2021. sportski direktor je postao stranac, etabliran u klubu-novaku HNL-a. Krajem prve im sezone su formalno korak napredovali, od petog na četvrto mjesto. Premalo za ambicije okruženja, više nego dovoljno za uobičajene negativne javne recenzije. Četiri trenera u prošloj godini ojačala su sindrom mijena i bila su povod prozivkama zbog nesnalaženja i zov novih promjena. Ali… Osjetilo se, ne samo zbog povratka igrača koji će postati štit momčadi, da se u Hajduku nešto događa po logici sustavnog. Prepoznao se rast faktora strpljenja, ali i natruhe stvarnog kontinuiteta jedne ideje projekta. Drugim riječima, započeo je proces. Težak i kompliciran zbog svega prije izrečenog (godine frustracija i neuspjeha), ali napokon sa obrisima logičnog. Prije svega nogometno. Poticaj procesu donio je povratak u borbu za vrh (drugo mjesto) ali i osvajanje prvog trofeja (kup) nakon 2013. godine. Da se ponijelo po sindromu mijena, aktualnog iskoraka ne bi bilo…
Zgodno bi bilo pogledati unatrag, i dalje i kraće vrijeme, kako su jedne te iste linije funkcioniranja oprečno javno tretirane. Ovaj put nije bilo pada sustava nakon jednog nezadovoljavajućeg plasmana (četvrto mjesto), nego je sustav izdržao i išao dalje, napunivši se energijom povratka u vrh i sa trofejom. U kontinuitetu tog sada procesa u zamahu, dogodila se Vitoria. U talijanskom prijevodu, pobjeda. Nije to obična nogometna pobjeda. To je prije svega pobjeda nogometa. U ambijentu top razine (zamislite i bez baklji i topovskih udara!), pozitivnih ponašanja, Hajduk je tehničko-taktički i na planu intenziteta i energije odigrao europski. I protiv solidnog europskog takmaca upravo je snagom igre preokrenuo negativni u pozitivni dobitni rezultat. Govorimo o istom treneru ("limitiranom"), uglavnom istim igračima ("jedan genijalac, par solidnih i većina mediokriteta") i klubu (donedavno tretiranom po Debrecenu, Gziri, Tobolu …).
Hajduk nije prošao kolo, ali ima realne šanse proći. Kako god završilo ništa neće biti definirano. Ni pozitivno (euforično) ni negativno (katastrofa). Jer proces rasta Hajduka u punom je tijeku. Dinamu je trebalo desetak godina da iskorači do razine aktualne relevantnosti u Europi. Ono što djeluje najvažnije u ovom srazu sa Vitorijom je spoznaja kako nogomet donosi iskorake i radost kada se radi po logici. Sustav, strpljenje i kontinuitet kao temeljni faktori procesa napredovanja, kojima kvalitetna selekcija, mukotrpan rad, profesionalnost i ini faktori nadopune određuju, kroz nužno vrijeme (!) realni doseg. Preko noći procese ne možete ubrzati. Osijek u tom smislu služi svježim primjerom pogubnosti nedostatka strpljenja i kontinuiteta te dvojbenog sustava funkcioniranja…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....