Tribine oronulog Maksimira

 FOCUS IMAGES/DDP USA/PROFIMEDIA Focus Images/Ddp Usa/Profimedia
PIŠE ROBERT MATTEONI

Povijesni trenutak za hrvatski nogomet: Još od bivše Juge slušali smo isto, a sada stiže - revolucija!

Jedna sličica iz najvećeg istarskog grada može biti poučak akterima new deala za gradnju Maksimira
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 15. listopad 2022. 16:36

Senzacionalno djeluje Pampas već danas. Kako će zračiti pozitivnom energijom kada se zazeleni travnjak gotovog prvog natkrivenog stadiona i sedam pomoćnih terena, to će tek biti praznik. Ne samo za Osijek, nego za HR nogomet...

Ima neke simbolike u tome da se to poklapa s odjecima iz Banskih dvora, odnosno Markova trga. U kojima se nagovješćuje svojevrsna promocija 21. stoljeća u sportu. Novi Zakon o sportu, kažu (gotovo) svi nudi puno kvalitetnih noviteta za razvoj te iznimno bitne društvene djelatnosti, i nužnu kvalitetu života sportaša. Zadržao bih se na obećavajućem dojmu da nam u nogometu, nakon stoljeća sedmog, napokon slijedi infrastrukturna revolucija i ulaz nogometa, napokon, u 21. stoljeće...

U ovoj rubrici, 24. rujna, tretirao sam ne-diplomatsku izjavu Aleksandera Čeferina “kako je Maksimir prava sramota”. Djelovala je zapravo kao zdrava asocijacija da se nešto iza kulisa događa oko gradnje stadiona u Zagrebu i poboljšanja nogometne infrastrukture u Hrvatskoj. Sedamnaest dana kasnije dobili smo službene potvrde tih slutnji. Glasnogovornik Vlade Marko Milić najavio da se ide u gradnju stadiona u Zagrebu, ali i (re)konstrukciju drugih sportskih građevina u zemlji koje se tretiraju kako su nacionalnog interesa. Senzacionalno!

image

Gradilište novog stadiona Osijeka na Pampasu

VLADO KOS/CROPIX Cropix

Tu stanimo s euforičnom notom najave, koja je brzo postala “normalna” tema (nekima i dilema) u Hrvatskoj, iako bi trebalo uživati još neko vrijeme u tome što smo je doživjeli. Te su vijesti toliko snažne, i toliko čekane, pa se odmah nametnuo nemir kako se ne bi nešto uprskalo na dužem putu realizacije. Ne treba se čuditi što su se odmah čule uobičajene kritičke note iz raznih društvenih sfera, uvijek iste mantre - ima potrebnijih stvari nego trošiti novac na nogomet i stadione. Još od vremena bivše Juge slušalo se istu pjesmu tugalicu. Uvijek je nešto bilo važnije od sportskih objekata,pogotovo za nogomet i ako će to biti mjerilo, onda se ti infrastrukturni zahvati nikad ne bi započinjali. Jer uvijek će nedostajati nešto u društvu, a svaka “važnija zgrada” vremenom će postati starija i bit će nužna novija.

Uspjeh s posljedicama

Tu smo zbilju jako dobro spoznali u Puli. Još 1993. godine gradska vlast odlučila je graditi stadion, a nakon što je Istra prvi puta postala prvoligaš. Njenih 4-5 tisuća gledatelja zaslužili su pristojne tribine te osjećaj kako najveći grad u Istri nije selendra koja će takvu masu ugošćivati na ruiniranom objektu s doslovno dva pisoara. U Puli su “društvene savjesti od utjecaja” uvijek davale prednost drugim javnim interesima. Sport je bio i uglavnom ostao najnevažnija sporedna stvar vladarima grada. Zato su mnogi akteri političkih poligona u Puli i Istri, sustavno blatili tadašnju gradsku upravu, upražnjavali perfidnu igru na socijalnu osjetljivost građana, a kako bi tu vladajuću političku liniju diskreditirali. U tome su prilično uspijevali, ali s posljedicama. Do 1995. godine niknule su tri tribine, financirane novonastalim poslovnim prostorima ispod njih.

Kad je trebalo izgraditi glavnu tribinu sa svim potrebnim sadržajima za nogometaše, tadašnja nova garnitura na vlasti (IDS-ova) blokirala je projekt stadiona. Prepustila ga je da tako nedovršen propada 15-ak godina. Tek je 2009. gradska uprava (IDS-ova!) krenula u dovršetak tog rugla u centru grada. Tako je 2011. godine, utakmicom Hrvatske i Češke, pred 10.200 gledatelja, pulski stadion doživio promociju 18 godina od početka gradnje.

Svijet u Puli nije stao

Naposljetku Puljani su sada ponosni da grad ima moderniji stadion, a koji je nastao na mjestu gdje su talijanske (fašističke) vlasti izgradile stari Comunale, 1929. godine. Tada se uz stadion s atletskom stazom, pomoćnim igralištem, uredom i barom, izgradio Dom (Casa Balila) za dvoranske sportove, igrališta malih sportova i dva teniska terena. Kronike onog doba tretirale su ga jednim od najljepših sportskih kompleksa ondašnje Italije. Unatoč nekada silnih kritika protiv gradnje, Drosina je danas zdanje po mjeri Pule i HNL-a. I da, nije svijet u Puli stao, kao ni društveni razvoj, jer je sagrađen stadionski kompleks koji je Grad platio cca 6,5 milijuna eura. Naprotiv...

image

Scena s utakmice Istre i Hajduka na stadionu Aldo Drosina

DUSKO MARUSIC/CROPIX Cropix

Ova sličica iz najvećeg istarskog grada može biti prigodan poučak akterima najavljenog new deala za gradnju Maksimira i dogradnju drugih objekata širom zemlje. Treba imati jasnu viziju, obaviti kvalitetne dogovore, pripremu te zdušno prionuti (poštenoj) realizaciji. Jer što duže trajale nedoumice oko tog hodograma, to će više destruktivne struje dobivati na snazi. Svakako nije zgodno da recimo gradonačelnik Zagreba ne zna što točno najavljuje čovjek Vlade, iako je Tomašević već duže involviran u akciju stadion. Nije uputno više niti rabiti tu besmislenu kovanicu “nacionalni” za stadion koji će biti zagrebački (i za Dinamo).

Konotacija “nacionalnog” priziva negativnu reakciju o financijskoj favoriziranosti metropole u odnosu na ostale. Stvari, kako je izloženo do sada, stoje potpuno drugačije i logičnije. Gradit će se stadion u Zagrebu, ali će se rješavati i u drugim (nogometnim) gradovima. Zato je više nego potrebno da se stvari kvalitetno javno komuniciraju, bez soliranja i populističkog skupljanja poena, što samo generira kaotičnost. Akteri Hrvatske u ovom infrastrukturnom procesu ne smiju uprskati povijesni trenutak epohalne odluke za nogomet i sport(aše) ...

Linker
23. studeni 2024 03:45