Žuto-plave pruge na dresovima s kragnama, reklama za mliječnog diva na prsima, a na leđima prezimena za istančana nepca nogometnih romantičara: Buffon, Cannavaro, Thuram, Stanić, (Dino) Baggio, Veron, Stoičkov, Asprilla, Crespo, Zola. Ako u formulu za kultni status nadodamo i njihov brojčanik trofeja na prijelazu između dva stoljeća - s dva Kupa UEFA, jednim Kupom pobjednika kupova, tri talijanska Kupa, jednim europskim i jednim talijanskim Superkupom - Parma se ekspresno kristalizira kao konačno rješenje.
Osim što je slavna, talijanska družina jedan od “the” pojmova u nogometnoj povijesti na raskoraku između dva milenija, klub iz regije Emilia-Romagna u svojoj je svlačionici skrivao i dašak hrvatske nogometne filozofije, pa je sedam naših predstavnika zajedničkim snagama skupilo 285 nastupa i 55 pogodaka za “križare”. To društvo predvodi Mario Stanić (110 nastupa i 25 pogodaka), prati ga Igor Budan (54 nastupa i 23 pogotka), a u njemu su još Anthony Šerić, Marijan Ćorić, Stanko Jurić, Antonio Čolak i, najsvježije, Matija Frigan.
Taj bi niz, pak, u Parmi mogla nastaviti i dvojica 17-godišnjaka, koja skupljaju iskustva u omladinskom pogonu talijanskog kluba, a u subotu su sletjela na okupljanje hrvatske reprezentacije do 17 godina za nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Kataru, koje će hrvatski tinejdžeri otvoriti 3. studenoga protiv Senegala. Pored Dinama s petoricom, Hajduka, Rijeke, Lokomotive i Istre 1961 s dvojicom, Parma je jedini klub koji ima barem dvojicu predstavnika na popisu Marijana Budimira za svjetsku smotru.
Oni su Karlo Pajsar i Andrija Burcar, mladi reprezentativci koje je lopta već na prvim stepenicama karijere odvela prema Parmi. Sa sitnom tremom, koja je, doduše, ekspresno nestala, talentirani dvojac sjeo je ispred naših mikrofona i predstavio nam se uoči odlaska na najveću nogometnu pozornicu sa svojim vršnjacima, a s obzirom na to da su morali, zapravo, odrasti “preko noći” i graditi karijeru u inozemstvu, iz njihovih se odgovora i pristupa već osjeti i zrelost.
- Zajedno smo došli na okupljanje iz Parme, krenuli smo u petak nakon utakmice prema Hrvatskoj. Obojica smo rođeni u Zagrebu, ali ja sam odrastao u Vrbovcu, gdje sam i započeo s nogometom - govori nam u uvodu Karlo Pajsar, polivalentan branič i kapetan reprezentacije do 17 godina, koji je do prošle godine bio u Dinamu, a čiji je nogometni uzor Joško Gvardiol.
Andrija Burcar, pak, svoju je priču započeo u nogometnoj školi “Mali Vatreni”, nakon čega je preselio u Ravnice, a on je prvi otišao prema Parmi, gotovo prije dvije godine.
- Igrao sam kadetsku ligu u Rudešu za starije godište i tada sam pozvan na okupljanje reprezentacije, gdje su me vidjeli skauti Parme. Svidio sam im se, dali su mi četiri dana probe kod njih i zadovoljio sam, tako da su odmah htjeli da potpišem i to smo ostvarili zadnjeg dana prijelaznog roka. Tako je sve krenulo - kaže Burcar, koji ordinira na krilu, iako može okupirati i sve pozicije u napadačkoj liniji, a njegov uzor je - kako kaže - “Neymar, zauvijek”.
Prije negoli smo tematsku loptu u potpunosti prebacili na Parmu, mlade smo sugovornike zamolili da nam međusobno predstave svoje igračke profile, s obzirom na to da ih šira javnost, zapravo, ne poznaje, a oni su nakon kraćih šala i smijeha, ipak, ozbiljno pristupili odgovaranju na ovo pitanje.
- Ako znamo da je on vođa ove reprezentacije, onda njegova kvaliteta nije upitna. Kapetan je reprezentacije, može igrati na više pozicija u obrani, ali sudjeluje i u napadu. Brz je i jak, meni je teško igrati protiv njega, s razlogom je naš kapetan - rekao je Burcar o Pajsaru, nakon čega je mikrofon preuzeo kapetan.
- Burcar ima jako veliku brzinu, a na velikom prostoru, kada je “jedan na jedan”, ne znam tko ga može zaustaviti. To mu je najveća prednost. Ima lijevu nogu, zapravo, ima obje noge jer nikada ne znate na koju će stranu otići. Ima “nos” za poziciju, gdje se treba naći u kontrama i napadima, uvijek je spreman.
S obzirom na to da se naši sugovornici, a zapravo, niti autor ovog teksta, ne sjećaju najslavnijih Parminih dana zbog svoje dobi, upitali smo ih znaju li što o Parminoj povijesti. Jesu li, možda, sreli neku od svih tih, nogometnih “faca” koje su svoju priču gradile u tom gradu i klubu?
- Naravno da znamo, Parma ima veliku povijest i veliki igrači su prošli kroz klub. Jesmo li upoznali nekoga? Evo, sada je bio Gattuso prije nekoliko dana, pogledao je trening, a bio je i Bonucci. Nismo razgovarali s njima, ali vidjeli smo ih i lijepo je vidjeti kada takva imena dođu podržati klub, to pokazuje da je Parma i dalje velika - govori Pajsar.
Iako su se prošle sezone ponovno vratili među talijansku elitu na seniorskoj razini, klub funkcionira na najvišoj mogućoj razini, čemu svjedoče i mogućnosti u omladinskom pogonu.
- Klub je odličan, uvjeti su vrhunski, među najboljima u cijeloj Italiji. Centar je jako velik, sve nam je omogućeno, poput hrane i kuće u kojoj živimo. Imamo na raspolaganju i dodatne treninge, zaista ne možemo reći niti jednu lošu riječ, sve je na sjajnoj razini - dodaje Burcar.
Parma je od Zagreba udaljena 600-tinjak kilometara, odnosno, oko šest sati vožnje, a s obzirom na to da ovaj tandem još ne smije sjediti za volanom, kako putuju do Italije?
- Nekada idemo avionom, a nekada odemo vlakom. Roditelji nas odbace do Trsta, a zatim idemo od Trsta do Parme vlakom. Recimo, jučer je Burcarov tata došao po nas nakon utakmice, pa nas je doveo u Hrvatsku - kaže Pajsar.
No, zbivanja u Hrvatskoj, ona nogometna, prate preko malih ekrana. I to vjerno...
- Dinamovci smo, naravno. Prati se svaka tekma, obavezno, sve se gleda.
U sat vremena, koliko smo u subotu proveli s mladom reprezentacijom na okupljanju u Buzinu, osjetili smo onu pravu, dobru i dječačku “vibru” između ovih igrača, a ta će im stavka biti i najjači adut u bitkama s vršnjacima iz Senegala, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kostarike, koji ih čekaju u skupini na Svjetskom prvenstvu.
- Uvijek mi je drago doći u reprezentaciju jer smo stvarno dobra ekipa, svi se slažemo i osjećamo povezanost. To će nas prvo najdalje odvesti, vjerujemo jedni u druge i vjerujem da možemo dogurati jako daleko - zaključio je Burcar.
Kapetana smo, pak, prije rastanka upitali sanja li možda o podizanju trofeja s reprezentacijom.
- Sanjam, sanjam. Upravo sam razmišljao o tome, kada dođete na travnjak, pa krene svirati naša himna i zatvorite oči, shvatite da ste uspjeli. To je ono što smo priželjkivali kada smo bili mali, htjeli smo stati na tako veliku pozornicu i osjećaj je neopisiv - poručio je Pajsar, lider hrvatske U-17 reprezentacije, koja hrabro leti prema Kataru, a zadnjih su mjeseci dokazali da se mogu potući sa svima, pa zašto kapetan ne bi sanjao ovakve, najveće snove?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....