KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA SN-A Jednog dana ostat će sramotno zapisano da smo živjeli u vremenu kad je bio legaliziran javni lov na čovjeka

Da je Mamić biti lako, Zdravko Mamić bi bio svatko…. Možemo tako zbijati glupe šale i pošalice na račun novog pokušaja ubojstva Zdravka Mamića, poput ‘cajkaških portala’ i svakojakih forumaša i kvazikolumnista koji godinama smišljeno relativiziraju svako nasilje i svoje umotvorine završavaju poantom „što tražio, to zaslužio i dobio“.

Jednog dana ostat će sramotno zapisano da smo živjeli u vremenu kad je bio legaliziran javni lov na čovjeka i da su cijelo društvo i državne institucije dopustile da Mamić bude lice s tjeralice, „pedro kriv za sve“ kojeg je dopušteno zatući, ozlijediti, uništiti….Udrij, ubij, da Mamić ne postoji...

Spirala nasilja uz svekoliko odobravanje brutalno raste upravo tim redoslijedom.

Napadač koji je Mamića na Poljudu udario u glavu dobio je doživotno počasno mjesto u loži i proglašen je lokalnim velikanom i pravednikom.

Napadači koju su Mamića u Splitu zasuli bakljama i pokušali zapaliti u automobilu postali su heroji u svom čoporu.

Napadač koji ga je na Braču s leđa junački nokautirao i bacio u more otočki je idol koji je ‘kažnjen’ ukorom za drsko ponašanje, a nagrađen odobravanjem i besplatnom pravnom pomoći.

Nigdje, ni u Zagrebu ni u Splitu, nije kažnjivo crtati grafite „smrt Mamiću“ ni skandirati „pijemo rakije i pušimo trave, a najviše volimo Mamića bez glave“. Naprotiv, tko se usprotivi takvom divljaštvu i huškanju na linč nađe se pod orkestriranim napadima da je plaćenik, potrčko, „mučko đubre“.

Žrtve javnog linča, samo zato što su odbili biti dio prihvatljivog i poželjnog cipelarenja Zdravka Mamića, postali su i Janica Kostelić i Luka Modrić.

Mamić doslovno nosi glavu u torbi i atentat u Hercegovini je opako upozorenje da mu svaki izlazak na ulicu, pa i u okruženju najbliže obitelji, može biti posljednji, opasan po život.

I to puno opasniji od dosadašnjih huliganskih napada, jer ovaj je detaljno isplaniran i proveden, na tlu susjedne države, na obilježavanju godišnjice smrti i mjestu gdje mu je umro otac, na obiteljskom okupljanju iza mise zadušnice.

Sjećate li se scene iz filmskog klasika „Kum“, kako počinje drugi dio kultnog serijala. Na sicilijanskom kamenjaru, u povorci na pokopu ubijenog oca, odjeknu pucnji i ubojice usmrte starijeg brata Vita Corleonea.

Pucnji iz zasjede na hercegovačkom kršu, od kulisa do čina izvršenja, na dan obilježavanja očeve godišnjice, kao da su preslikani iz filmskog mafijaškog scenarija. Metak s porukom.

A koliko je i taj metak u nogu „razumljiv“ i koliko najbešćutnije nasilje može biti odmah relativizirano pokazala je jučer već prva objava na portalu tkzv. mainstream medija. U prvoj objavi napisano je doslovno „zasad ne znamo da li je Mamić upucan ili si je sam pucao u nogu…“

Ako je to ‘normalan’ zaključak u tkzv. uglednom mediju koji utječe na sliku društva, što je više uopće nenormalno? Pucati sam sebi u glavu iz zasjede?