Na kraju puta o čovjeku govore njegova djela, a Ivan Rubinić bio je čovjek koji je djelima sam sebi sagradio spomenik o kojem će pričati generacije u jaskanskom kraju, ali i mnogo šire. Oko sebe je uvijek širio zaraznu energiju napretka i težnje za savršenstvom, sve što je radio želio je da bude najbolje moguće. Na stazama do ciljeva nije štedio druge, kao što ih nije štedio i nagraditi, ali ponajviše nije štedio sebe i svoje zdravlje.

Zato je i otišao prerano, iznenada, za volanom automobila kojeg je tog kobnog 13. lipnja oko 13 sati u Novom Zagrebu zaustavio na crvenom i gas više nije stisnuo. Izdalo ga je srce, baš njega, koji je uvijek jurio u petoj brzini i dizao se u pet ujutro.

- Dok se većina još nije ni probudila, ja sam već pola posla obavio. Tko rano rani, dvije sreće grabi. To je moja omiljena poslovica - kazao nam je davnih godina Rubinić, još u prošlom stoljeću kada smo se upoznali jednog vrućeg srpanjskog dana 1999. u jednom zagrebačkom odvjetničkom uredu.

Gazda široke ruke

U ruci je držao hrpu papira kojima je želio dokazati da je njegov NK Vinogradar neopravdano zakinut za plasman u viši rang, ali bez obzira na to, već prvi dojam odavao je sliku čovjeka kojeg ništa ne može zaustaviti u njegovim planovima. Tada je imao 44 godine i prijeđen poslovni put od malog obrtnika, koji je od 1988. imao zanatsku radnju za izradu lamperije i brodskih podova, do vlasnika tvornice drva u njegovoj rodnoj Gornjoj Reci pokraj Jastrebarskog, koja je imala ugovorene poslove izvoza i po pet godina unaprijed.

Ivan Rubinić (lijevo)

- Gazda traži disciplinu i predani rad, ali je široke ruke i uvijek će pomoći svakome kome to treba - toliko se puta moglo čuti od njegovih radnika, koji su svoje plaće uvijek dobivali prvog u mjesecu, a njegov DIR je do današnjih dana izrastao u jednu od najmodernijih drvnih industrija u Hrvatskoj, o čemu svjedoče brojna eminentna priznanja i nagrade.

Ivo ili Iva, kako su ga zvali Jaskanci, volio je tu riječ gazda, većina ga je tako i oslovljavala, a osim u svom poslu, želio je to postati i u nogometu, koji je bio njegova najveća strast u koju je unosio cijelog sebe. Nekad igrač Vinogradara, koji je osnovan 1973. kao klub iz Gornje Reke i Zdihova, najprije je pokušao djelovati u NK Jaska iz Jastrebarskog, ali tamo nije naišao na sistem rada i ovlasti kakvima se nadao.

Stoga 1998. odlučuje prijeći u Vinogradar i podići ga od zadnje lige, pa dokle bude mogao i želio. Formalno nikada nije bio predsjednik kluba, ali je 22 godine punio njegovu kasu, često i kada to nije radio nitko drugi. Vinogradar je ubrzo počeo napredovati i dizati se iz ranga u rang, da bi 2007. zakoračio i u 2. HNL.

Pothvati za ponos

Paralelno s tim u Lokošinom Dolu pokraj motokros staze Mladina niknuo je stadionski kompleks, koji je svake godine bio sve moderniji i s nekim novim sadržajem. Krčio je Ivo i šumu, rušio brdo i premošćavao potok, zaticali smo ga i na kosilici i s lopatom, samo da bi Vinogradar imao igralište, tribine i klupske prostorije za ponos.

Najslavnije utakmice odigrane su u Mladini u Hrvatskom kupu. To natjecanje Rubinić je obožavao i zbog njega je dovodio u klub mnoge poznate igrače i trenere, ne pitajući koliko koštaju. Nije malo onih koji bi za pola godine u drugoligaškim, pa i trećeligaškim sezonama Zelenih iz Mladine, inkasirali i po 100.000 kuna, a za svaki veći uspjeh izdašne su bile i premije, uz obvezne tamburaše i pjesmu “došel bum doma, sel si bum pod brajde”.

Legenda o najboljem i najuspješnijem malom klubu ne samo Hrvatske, već možda Europe i svijeta, započela je 22. rujna 2004. gostovanjem Hajduka u šesnaestini finala Kupa. Splićani su bili tada prvaci Hrvatske, a Vinogradar trećeligaš s domaćim trenerom Stjepanom Gomercem. U 90 minuta bilo je 2:2, a tek nakon produžetaka 4:2 za goste.

Zastava Vinogradara

DAMIR KRAJAC/CROPIX

Dolazio je Hajduk još dvaput u Mladinu (2013. i 2015.) i nije mu bilo lako, protiv Rijeke je 2005. Vinogradar igrao svoje prvo od četiri četvrtfinala Kupa, a 2009. je dvoboj s Dinamom gledalo skoro 3000 navijača. Najbliži polufinalu bili su Zeleni posljednjeg dana studenog 2011. kada je trener bio Valentin Barišić, ali vodstvo 1:0 protiv Cibalije ispustili su u 88. minuti, dok je legendarna utakmica bila u listopadu 2014. kada je Vinogradar kao četvrtoligaš svladao prvoligaša Slaven Belupo s 3:0.

Od 2007. do 2013. Vinogradar je bio drugoligaš, a onda je počelo čudno razdoblje u povijesti kluba, koje je većini bilo teško objašnjivo. Rubinić je odlučio povući klub iz drugog razreda hrvatskog nogometa, a nakon odlaska dva ranga niže, vratio se u 3. HNL i u posljednje četiri sezone osvajao naslove prvaka, ali bez želje za napredovanjem.

Ivan Rubinić je bio osoba temperamentnog karaktera, što mu je znalo donositi konflikte u političkom i sportskom djelovanju, njegovo praćenje i komentiranje utakmica, a posebno sudačkih odluka s tribina nikoga nije ostavljalo ravnodušnim, ali kako je jednom rekao “ja bih za svoj klub dao sve i to je jače od mene”. I davao je sve, nitko nikada u Hrvatskoj nije uložio toliko vlastitog novca u jedan nogometni klub, a Ivo je bio i veliki lokal patriot i u jaskanskom kraju je pomagao svima, od sportaša, vatrogasaca, kulturnjaka, crkve... Kako god nastupao i ponašao se u javnosti, Ivo je duboko u srcu bio ljudina, gromada, čovjek na kojeg se uvijek moglo osloniti. Takav se rađa jednom u 100 godina, kako su mnogi rekli saznavši u subotu tragičnu vijest.

Dostojan nasljednik

Osim stadiona u Mladini, preuredio je u nogometni kamp za mlađe kategorije prostore i igrališta bivše vojarne u Jastrebarskom, a sve napravljeno je klubu ostavio u 99-godišnju koncesiju. On je nogometu samo davao, a zauzvrat je tražio samo pobjede, one su bile njegovo najveće veselje, duhovna hrana s kojom je stvarao status legende.

Kako će NK Vinogradar bez njega, ključno je pitanje koje se postavlja nakon njegovog preranog odlaska, a odgovor je zapravo jednostavan. Ivan Rubinić je stvorio taj klub i od njega napravio brand, a jedini čovjek koji može krenuti njegovim stazama jest sin Tomislav Rubinić. I sam nekad igrač Vinogradara, kao direktor i menadžer u DIR-u pokazao se dostojnim nasljednikom, a koliko će imati vremena za nogomet, ostaje vidjeti...

Pokop Ivana Rubinića bit će u srijedu, 17. lipnja u 16 sati na groblju Plešivica.