Željka Kalca zovu Pauk jer njegova figura je bila jedinstvena u australskoj reprezentaciji, s 202 cm najviši je čovjek koji je nosio dres Socceroosa. Branio je za brojne klubove, ali vrhunac je doživio u Milanu od 2005. do 2009. Iako je dobrim dijelom bio rezerva Brazilcu Didi, imao je i zapaženih dionica među vratnicama, a posebno pamti titulu prvaka Europe 2007. godine.

Kalac je sada u Zagrebu, zajedno s prijateljem Tonyjem Popovićem, također nekadašnjim reprezentativcem Australije. Još 2011. bacio se u trenerske vode, a zadnje je radio kao trener vratara u grčkom Xanthiju i bio desna ruka Popoviću. To im je bio drugi izlet u Europu jer u sezoni 2017./18. vodili su turski Karabükspor. U međuvremenu je 2020. s hrvatskim klubom Sydney Unitedom 58 kao prvi trener osvojio prvenstvo Novog Južnog Walesa, jednu od premijernih liga u toj državi.

- Eto me u Zagrebu, ovdje sam već nekoliko tjedana, nova baza mi je kafić Marka Viduke na Šestinama - kazao nam je Kalac i najavio: - Namjeravam ostati u Hrvatskoj, ne planiram se u dogledno vrijeme vratiti u Australiju, nije mi to ni lako. Produžit ću boravak ovdje i tražiti šansu za posao.

Vrhunski stručnjak

Zašto vam se nije lako vratiti u Australiju?

- Nema letova i to je drugačije nego inače, a i zbog posla je bolje biti u Europi nego tamo. Super je u Zagrebu. Tony i ja radili smo u Grčkoj, ali tamo su bile neke politike i nije nam išlo kako treba. Ideja nam je da u Hrvatskoj dočekamo priliku da uđemo u neki klub. Popović kao trener, a ja kao trener vratara. Kad bismo u tom uspjeli to bi bilo sjajno. Bit će, ako Bog da - otkrio nam je planove Kalac.

Šuška se da su neki iz Prve HNL zainteresirani i da pojedini treneri vise, ali to je sudbina u tom poslu, dok nekome ne smrkne ne otvara se nova šansa. Popović i Kalac voljni su graditi karijeru u domovini predaka.

- Bio sam u Australiji prvi trener i osvojio prvenstvo, ali Popović je dobio ponudu iz Grčke, dao sam mu ruku, rekao - idem s tobom! Iako sam ponovno postao samo golmanski trener. No, on je vrhunski stručnjak. Skupa smo godinama radili. Kad imaš priliku surađivati s njime moraš je prihvatiti. U međuvremenu smo se našli u Zagrebu. Tako je to ispalo, na brzinu, usred pandemije, ma luda kuća.

No, ni dok čeka posao nije besposlen.

- Zahvalan sam Rudešu jer nisu svi klubovi tako otvoreni. Godinama znam trenera Marija Carevića, dogovorio sam se s njima i radim u Rudešu. To je svojevrsni workshop. Rudeš ima svojeg trenera golmana, ali htjeli su vidjeti kako ja radim, mogu li nešto naučiti od mene.

Jeste li stigli sami ili s obitelji?

- Solo.

No, Popović ima dvojicu sinova koji treniraju u Lokomotivi. Koliko su nadareni?

- Subjektivan sam, ali dobri su. Stariji Kristian ima 19 godina, mlađi Gabriel 17, obojica su reprezentativci Australije u svojem uzrastu.

Otac je bio stoper. Nosio je dres, između ostalih klubova, pet sezona engleskog Crystal Palacea, a 58 puta reprezentacije.

- Čvrsti obrambeni igrač - smije se Kalac, dodajući: - Stariji sin je veznjak, a mlađi “devetka“, oni za razliku od nas zadaju probleme obrani i golmanima.

Kalac ima 48 godina, za Australiju je branio 54 puta, a vrhunac mu je Svjetsko prvenstvo 2006. na kojem su izbacili Hrvatsku. Završilo je 2:2, što je njima bilo dovoljno za prolaz skupine.

- Kad god sam u Hrvatskoj samo se priča o toj utakmici. Baš sam sad kod Viduke i razgovarali smo ponovno o njoj. Nama je bilo super jer smo prošli, za Hrvatsku nije bilo tako dobro, ali proteklo je 15 godina. Meni se čini kao da je bilo jučer.

Zabili su mu Darijo Srna i Niko Kovač, kod pogotka Kovača je i pogriješio, međutim Vatrenima ništa nije pomoglo.

- Dogode se i takve pogreške, glavno je što smo dobili. Po mnogočemu ta utakmica nije bila normalna.

Razgovarate li s Vidukom na engleskom jeziku ili hrvatskom?

- Miješano, ne znamo ni sami više što pričamo. Uvijek mi je drago vidjeti takve ljudine. Viduka je super karakteran čovjek, nikad se ne mijenja. On nije uključen u nogomet. Ima druge poslove, bavi se sa svime pomalo. Dobro mu je. Isti je kao kad je igrao.

Na toj utakmici iz 2006. Josip Šimunić je otišao u legendu po čak tri žuta kartona koja je inkasirao. Primate li i njega u svoje društvo ili on koji je igrao za Hrvatsku ima drugačiji tretman?

- Smije doći, smije, kako ne. Naravno da rado popijemo kavu.

Hoće li Hrvatska dobiti još kojeg Šimunića iz Australije ili će to teško ići?

- Sve se to promijenilo. U Australiji igrači imaju više prilika, natječu se u azijskom sustavu i svatko može napraviti karijeru kroz reprezentaciju Australije. Nikad neću reći da se neće pojaviti novi Šimunić, jer kad imaš hrvatske korijene uvijek te nešto vuče prema Hrvatskoj. Pogledajte koliko nas sad ima ovdje koji smo rođeni u Australiji.

Može napraviti sve

Pratite li hrvatsku reprezentaciju?

- Kako ne, momčad je super, ali najviše mi se sviđa kako ti dečki sa srcem nose hrvatski dres. Hrvatska na Euru može napraviti sve. Pokazala je na velikim turnirima kvalitetu koju ima, i pojedinačno i kao momčad. To kako je Zlatko Dalić složio tu ekipu da izgara, ne samo za Hrvatsku kao državu nego za cijeli hrvatski narod, jako je bitna stvar. Ta kultura ljubavi prema svojoj naciji.

Budući da pucate na angažman u Hrvatskoj, pratite i HNL.

- Gledam utakmice zadnjih tjedana koliko sam u Zagrebu. Ima kvalitete, HNL je teška liga, sve ekipe su spremne. Favoriti moraju biti dobro mentalno pripremljeni na utakmicu ili će kiksati. Tako je svugdje sad u nogometu, ne samo u Hrvatskoj.

Prvi golman Vatrenih Dominik Livaković nije baš visok kao vi, je li to prednost ili mana?

- Ima i njega dosta. I on je skoro 190 cm. Radi se o visoko kvalitetnom vrataru. Znate kako je braniti za Dinamo u Hrvatskoj, moraš uvijek biti koncentriran jer doći će ti možda tek jedan-dva udarca na gol. Vrlina je kad možeš držati fokus.