Lani je, nakon svoje šeste titule na Kutiji šibica, treće veteranske uz tri seniorske, osvojene s momčadi Senjak nekretnine Hotel Orient, kao Poeov Gavran ponavljao “nikad više”. No kad na vrata dođu studeni i prosinac, Mariju Joziću, od lipnja 53-godišnjaku, srce počne drugačije kucati. To njegovo “ja sam s Kutijom završio” nekako ispari...

- Reći će ljudi da je floskula, ali u svoju obranu moram reći da mi je ovo prva Kutija u životu na koju sam došao totalno bez ambicije i stvarno nisam htio braniti. Trebao sam na vrata samo u prvoj utakmici, koju smo prošli na sedmerce i vratiti se u Bandung u četvrtak, ali s obzirom na neke sitne probleme sa zdravljem, moram ostati ovdje do daljnjega. Već sam našao pravog vratara da me zamijeni, Željka Kovačića koji je u HNL-u branio za Lučko, a i kad sam saznao da ostajem, rekao sam dečkima da ja više ne bih branio jer se više ne osjećam dovoljno mlad. Veteranska Kutija je od 38, a ja ću u lipnju napuniti 54. No naš voditelj Perić kazao mi je “Joza, pričao sam sa svima, ekipa ti vjeruje i žele da braniš”. Rekao sam “dobro, ali ja ne garantiram za sebe”. Na kraju sam branio i u četvrtak smo odigrali top utakmicu protiv Remetinca i pobijedili s 2:1 - priča Jozić.

Ivan Krstanović sjajan na Kutiji šibica

U pitanju je dvoboj osmine finala u kojoj je junak Senjak hotela bio dvostruki strijelac Ivan Krstanović.

- To što Krle radi s loptom, rijetko se viđa. Zabio je prvi, promašio niz prilika iz situacija koje si je sam stvorio pa 20 sekundi prije kraja iz pada pogodio kontra kut, od jedne vratnice pa u drugu i lopta uđe u gol. Rođeni killer, ne boji se napasti trojicu i ne mogu ga zaustaviti. Sada je pred nama teška utakmica, igramo u nedjelju u četvrtfinalu s Poliklinikom Ribnjak gdje je Jerko Leko, naš bivši suigrač s velikog i malog nogometa. Bit će jako, jako zanimljivo, a dobro je što će nas pojačati Slavko Blagojević, bivši igrač Istre 1961.

Četvrtfinalist je veteranskog turnira, ali i među 32 najbolja na glavnom turniru. Dio je momčadi Juicy Maraska čiji je idejni začetnik Korab Morina i s njom u subotu navečer lovi osminu finala protiv Tesla’s bara Jarun.

- Davno sam rekao da Korabov broj moram blokirati u prosincu, ali me preduhitrio i nazvao u studenom... Tu sam kao pričuva mladom Hrvoju Sekuliću. Odličan je dečko, potencijal, visok, jak. Ja sam džoker za sedmerce, no moje je mišljenje da, ako do njih dođe, on bi trebao braniti jer mu je takvo iskustvo neophodno. Eto, vidjet ćemo, daj Bože da do toga ne dođe. Već je na veteranima velika razlika u godinama, možete misliti kako je tek onda u seniorskoj konkurenciji...

Šefu pustio na kartama

Jesu li obje njegove momčadi među favoritima za naslov?

- Ne volim govoriti o tim stvarima, ali Juicy Maraska je lani igrao finale, a Senjak je osvojio, pa su, naravno, obje momčadi automatski u skupini glavnih favorita. Dok god se ne vratim u Bandong, branit ću, ali, i to nije figa u džepu, stvarno sam stigao bez ambicija. A, moram priznati, i posao mi već malo nedostaje...

Taj posao je treniranje vratara u momčadi Persib Bandung, koju je do dvostrukog uzastopnog naslova prvaka Indonezije odveo hrvatski trener Bojan Hodak. Pomoćnik mu je Igor Tolić, a Miro Petrić kondicijski trener. Pomislili smo, otišao je Jozić u Indoneziju gdje nema zimske stanke i uspjeli smo ga se riješiti za 54. izdanje Kutije, ali, eto, ništa od toga...

- Nisam bio doma pet i pol mjeseci pa sam s Bojanom pregovarao o tome kad bih mogao otići kući. Pozvao me u svoj apartman u Pinangu u Maleziji, gdje je, kažu, najljepši zalazak sunca na svijetu. No mi, dečki kao dečki, kartali smo svaku večer. Bojan voli kartati belot, ali na tome ćemo i ostati, voli ga igrati. Jasno vam je onda kako prolazi na kartama... Prvo mi je rekao da ću ići kući 10. prosinca, pa ne bih stigao kćeri na rođendan, ali onda smo se malo opustili, čak sam mu možda i pustio na kartama, i rekao mi je “zagrij golmana protiv Bornea i reci vozaču da te vozi i odi u Hrvatsku” tako da sam stigao ranije, otišao u Osijek i iznenadio kćer za 30. rođendan. Nije imala pojma da dolazim pa smo napravili generalni dernek...

Kako je uopće završio u Persibu?

- Bojan me zvao jer je moj prethodnik Brazilac, otišao iz kluba. Prihvatio sam iz dva razloga: zbog osobnih ambicija i činjenice da u tom dijelu svijeta nikad nisam bio. Otišao sam 28. lipnja i nisam ni najmanje požalio. Država je prekrasna, prirodne ljepote kao da si na nekom drugom planetu.

Sretni na rižinim poljima

Dojmovi su duboki...

- To je toliko dobar, divan narod, ponizan, toliko se iskreno vesele, a ne može se reći da su baš imućni. Svaki dan kad se vozimo na trening oko sat vremena, gledam ljude na tim rižinim poljima, djeca se gola i bosa igraju u blatu, a svi sretni... I onda kad usporedim s nama, kako živimo i s čim nismo zadovoljni, puno stvari počnem drugačije gledati. Kad im, primjerice, daš pet eura, ne mogu opisati koliko su sretni. S tim novcem oni tamo mogu jesti pet, šest dana.

Kakva je razina kluba?

- Imam svog pomoćnika trenera vratara, legendu kluba koji ima više od milijun pratitelja na Instagramu, koji uči od mene. Imam i pomoćnika koji mi samo donosi lopte...

U 54. godini života Jozić je osjetio što znači biti slavan. Postao je u Indoneziji pravi celebrity.

- Nakon jednog, dva ručka s Bojanom, rekao sam mu da više s njim ne idem u javnost. “Foto, foto coach, foto foto coach...” i tako stalno. Uživao sam tako dok me nitko nije poznavao, ali sad je sve drugačije. Djevojka mi je bila u posjetu dva puta i rekla mi “Mario, ne znam kako ti to izdržavaš”. Svi se žele slikati, a kad krenu fotografirati, vidiš kako im se trese ruka od uzbuđenja. Zagrlim ih i osjetim kako im srce lupa. Ma čudo...

Ti navijači su posebna priča.

- Kad dolazimo na trening na stadion oko 19.30, tamo su rijeke ljudi koji nas čekaju. Mi samo prođemo kraj njih, a oni slikaju, snimaju... Kad imamo trening u kampu, saginju se ispod ograde, dozivaju te da dođeš do njih. Nemoguće za opisati. Nakon što smo u derbiju pobijedili Dewu, nema šanse da bih se uspio probiti kroz masu do svog vozača da nije bilo zaštitara, koji ima ruke kao moje dvije noge.

Persib u siječnju igra indonezijski El Clasico s Persijom.

- Mržnja između navijača tih klubova je nepodnošljiva. Kad idemo autobusom, uz nas su blindirana vozila, opsadno stanje. Bojan mi je rekao da jednom prilikom na naš konvoj čak bačen i molotovljev koktel. Imamo stadion od 40.000 gledatelja, ali zbog sigurnosti ih puštaju manje na tribine i na svakoj utakmici bude ih 20-30 tisuća. Mi smo narodni klub i u cijeloj državi imamo 30 milijuna navijača! Gdje god igramo u gostima, oni nas prate. Iako su u Indoneziji zbog sigurnosnih problema zabranjeni gostujući navijači, naši se uvijek nekako provuku.

Love treći uzastopni naslov, a trenutačno su treći s pet bodova manje od vodećeg Bornea nakon 13 kola. No i ove sezone su ispisali povijest.

- Postali smo prvi indonezijski klub koji je prošao skupinu Azijske lige prvaka II, drugog najjačeg klupskog natjecanja najvećeg kontinenta. Bojan je osvojio prvi naslov pa je došao Tolić i uzeli su drugi. Kad sam došao, rekao mi je “Mario, sad je pritisak na tebi”. Lani nisu prošli skupinu, sad jesmo, tako da sam sebi to uzeo u zaslugu... Nitko od 1994. otkad se igra Premier liga, nije osvojio dva uzastopna naslova u Indoneziji i Bojan je to uspio napraviti. Navijači su euforiji, po tribinama su natpisi “hat-trick” i nadam se da ćemo opet uspjeti - zaključio je Jozić.