Da želi, sjeo bi za stol i napisao "bestseller". Bez dvojbe. Knjigu za široke mase, koja bi se gutala, ali i svojevrsni priručnik za preživljavanje "maksimirske šume", realno opasnijeg mjesta od timaritelja lavova u obližnjem ZOO-u. Bio je, naime, u omladinskoj školi, bio je i trener, a ponajprije je ipak bio vječni, vjerni pomoćnik, definicija priče o "lojalnom vojniku" kluba. Bio je desna ruka čak petorici: Kopiću, Čačiću, Jakiroviću, Bjelici i Cannavaru. Skupio je kao pomoćnik u Dinamu više od 100 utakmica, živio je "iznutra" najturbulentnije vrijeme novije Dinamove povijesti.
Da, dakle, želi, Sandro Perković, a o njemu je riječ, izliječio bi književnu atrofiju Hrvata, po njegovim memoarima snimio bi se film, a čak i tada sumnjam da bi baš sve rekao. No, ispričao bi sasvim sigurno dovoljno. Od tajni svlačionice, ekspozea brojnih trenera, borbe s katovima, kriza, "pušačkih soba", lutanja, stvaranju, budžetu, igračima i "igračima", plavoj "katedrali duha", ali i "tamnici ideje i morala".
Ovaj mirni čovjek, koji je do, eto, 41. na leđima proživio što mnogi nisu, nije ipak zainteresiran staviti kapitalno djelo u plavu biblioteku. Umjesto toga, nakon nekoliko samostalnih postaja (Riga i Akritas, puno ranije i Ilz i Nestelbach), te skupljanja iskustva ne samo na "modroj" klupi kao pomoćnik, pa i samostalni trener, otisnuo se u Erevan, gdje je njegov Noah, doista biblijski, arkom doplovio do play-offa Konferencijske lige, što je povijesni doseg armenskog nogometa...
- Zadovoljan sam, naravno - reći će na početku zagrebačkog druženja.
- Stigao sam u uređen klub, koji stalno ulaže, imamo sjajne uvjete, a temeljem toga smo ostvarili plasman u euro-proljeće, kao prvi armenski klub u povijesti. Istina, imamo probleme u prvenstvu, peti smo, plaćamo danak igranja na dva fronta, dugih i iscrpnih putovanja, ali nakon Nove krećemo na pripreme čvrstog uvjerenja da ćemo na proljeće i u Armeniji ostvariti svoje i klupske ambicije.
Je li Noah, zapravo, olakšanje ili biste sjeli u vremensku kapsulu i u lipnju ipak drugačije odlučili?
- Ne bih, jer sam osjetio potrebu da krenem u samostalnu karijeru prvog trenera i sve što sam proživio u Erevanu dokazuje da sam dobro postupio. Konačno, nogometna se karta Europe mijenja; pogledajte Skandinavce kako jasnom strategijom kroče sve snažnije na ozbiljan nivo, a neki drugi, uz podršku kvalitetnih i progresivnih pojedinaca ostvaruju povijesne dosege. Bio sam sa Željkom Kopićem u Pafosu prije šest-sedam godina i tada sam prijateljima govorio da će taj klub igrati u Ligi prvaka. Smijali su se. A gdje je danas Pafos? Isto tako, vjerujem da i armenski predstavnik u određenom periodu zakorači među elitu, što omogućuje i novi format LP.
Trenersku karijeru započeo je još kao igrač/trener u Austriji, prošao je put od škole do pomoćnika, pa i glavnog trenera. Uz "ubrzani tečaj kriznog odrastanja" u Dinamu...
- Najiskrenije, blagoslov je proći cijeli taj proces, jer sve je dio učenja. Uređena Austrija, pa "školovanje" vani, a onda i Dinamo. Smatram privilegijom imati takav put, kao i blagoslovom što sam imao priliku biti dio Dinama, u svim aspektima koje sam prošao. Znate, radio sam s klincima, onima najmanjima, kada sam više vremena provodio vežući im kopačke, nego vodeći utakmicu, a onda sam, eto, par godina kasnije imao privilegij sjediti na klupi Dinama. Nestvaran, neizbrisiv osjećaj.
Ali, dopustite, i stresan...
- Jest, pogotovo zadnja sezona, gdje se izgubilo prvenstvo, promijenilo četiri trenera, gdje sam započeo kao Jakirovićev asistent, pa kasnije bio i uz Bjelicu i Cannavara, da bih, eto, i završio sezonu kao prvi trener. No, i to je bogatstvo. Nikad neću o ljudima ili situacijama s kojima smo se susreli i borili, no iskusiti sve te izazove, vidjeti kako i igrači funkcioniraju u situacijama kada kortizol skače u nebo, imati čudesnu europsku priču, a problematičnu domaću, proživjeti rad u uvjetima promjena, kriza, lekcija je koju ne dobivaš besplatno. A Dinamo ću uvijek doživljavati svojim: sada ne pratim koliko hoću, ali doveden je kvalitetan fond igrača, Kovačević je kvalitetan trener i vjerujem da će osvojiti naslov, dok i realna pobjeda nad FCSB-om nudi prolazak dalje u EL.
Gledajući trenerski dio, s obzirom na ne samo vaš CV, jesu li pomoćnici podcijenjeni?
- Mogao bih se složiti, jer velik dio današnjih trenera prošao je taj put prije samostalnog iskoraka. Iako je važan cijeli stožer, od analitičara, kondicije, svega. Nikad ne bih mijenjao svoj put, jer me oblikovao, od svega uzmeš ponešto, a ja sam najviše "dobio" kroz rad s Jakirovićem, ali i da mi "sada" netko od velikih trenera ponudi da mu budem pomoćnik, sigurno bih pristao, jer znam da bih još nešto mogao naučiti. Slažem se da trenerski rukopis i rezultatski opus dosta ovisi o stožeru, primjera je mnogo, kao i da učenje nikada ne prestaje. Recimo, Pep Lijnders bio je Kloppov pomoćnik u Liverpoolu, probao je biti samostalni trener u RB Salzburgu, nije bilo dobro, i sada je odlučio biti pomoćnik Guardioli u Cityju. Želim reći da je uza sve opasnosti, ego značajna kategorija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....