Reprezentaciji prijeti kaos: Štimac je za poraz optužio Kranjčara i Mandžukića

Sada, kada su još friški olimpijski dojmovi i na svakom koraku susrećemo ljude s medaljama oiko vrata, iluzorno bi bilo publiku uvjeravati da imamo dobru nogometnu reprezentaciju i da je ona najbolje što naš sport nudi. Naročito bi to bilo smiješno nakon test-utakmice u Splitu, gdje nam je Otmar Hitzfeld održao lekciju iz modernog nogometa. Ali, ako se osvrnemo unatrag, hrvatska nogometna reprezentacija je imala svijetlih trenutaka, velikih utakmica, velikih pobjeda, velikih igrača i jedan poraz ne bi trebao biti crvena krpa, kojom ćemo godinama mahati pred nosom Igoru Štimcu.

Opet, razumljiv je gnjev svih onih koji dižu glas protiv kaosa, koji prijeti nacionalnoj nogometnoj momčadi. Javno, izbornik se ispričava, a unutar četiri zida se - obračunava. Nakon utakmice, tako kažu svjedoci, prigovorio je Mariju Mandžukiću i Niki Kranjčaru na slabom nogometu. Ostale nije “štrajfao”. I dok je Mario Mandžukić, zbog sjajnih igara na Europskom prvenstvu, još uvijek nedodirljiv, Niko Kranjčar bi mogao opet biti - Pedro. Kao i prije osam godina, kada je morao napustiti Dinamo i Zagreb, jer nije htio prignuti glavu, “nogometni Putin” ne zaboravlja i kažnjava. Iako, izbornik možda zaboravlja da mu je zadnju nogometnu slavu donio upravo Niko Kranjčar, 2005. godine su Štimac i Kranjčar zadnji put odveli Hajduk do šampionskog trona.

I dok se otvara prostor za nove zvijezde, poput Sammira, zaboravlja se da je Niko Kranjčar bio jedan od najboljih igrača u prošlim kvalifikacijama, dok ga je Harry Redknapp trebao bio je u top formi, njegova silazna putanja počela je u času kada ga je prljavi Harry bacio na klupu i počeo koristiti samo za “revijalne” utakmice. I Slaven Bilić ga je držao u frižideru na Euru, što je nogometaša s debelim reprezentativnim stažom pogodilo, ali, bio je svjestan da nakon teške ozljede teško može računati na neiscrpno izbornikovo povjerenje. Nije prigovarao, nije gunđao, nije rušio atmosferu, jer, Niko nije ni sebičan ni neobjektivan. Ali, sada je shvatio da mu je pozicija u momčadi opasno ugrožena, da među šefovima ima i njemu nesklonih “igrača” i zabrinuo se...

I dok nogometaši “od posebnog nacionalnog interesa” čekaju u Madridu ugovor karijere, uzimaju zalet za Belgiju na Zrću, ili su im egoterapija utakmice Lige prvaka, Igor Štimac guta knedle. Njemu je jasno da je kao TV komentator ovisio o svojem intelektu, pripremi i nadahnutosti, a kao izbornik mora, osim svega toga, uskladiti još i jedanaest glava i 22 noge. Neusporedivo kompliciranije, zar ne?

Sammir je vrući krunmpir, koji Štimac već mjesecima vrti među dlanovima. I on je svjestan da će Sammir poremetiti sve, jer, ako on igra, igra cijele momčadi mora se podrediti njemu, inače je beskoristan. Sammir se sasvim sigurno neće podrediti reprezentaciji i igrati za momčad, on jednostavno nije takav tip. Nekada se igra morala podrediti da bi Šuker zabio, danas se igra mora podrediti da bi Eduardo da Silva ili Mandžukić poentirali, ulog je prevelik da bi se nacionalna nogometna momčad oslanjala na inspiraciju jednog nogometaša. Jer, nogometni “pjesnik” Sammir je u karijeri napisao samo pet genijalnih pjesama, ostale su bile tek prosječno štivo! Dobre tek za priredbe u “vatrogasnom domu”, jer bi se upravo tako mogle okarakterizirati utakmice Hrvatske nogometne lige u europskim okvirima.

Da bi Štimac bio ono što smo od njega očekivali, izbornik koji će ostaviti dublji pečat od Jozića, Barića, Kranjčara, pa i Bilića, ne smije od nacionalne momčadi raditi izlog i tržnicu, on mora prekrižiti kompromise, interese, simpatije i antipatije i vjerovati jedino vagi, koja će razlučiti dobro od lošeg, kukolj od žita. Inače, sve to ne vrijedi baš ništa!