Ova četiri travnjaka u SHNL-u su ‘poljane‘ opasne za igrače, ali ključno je pitanje - tko će to platiti?

U posljednje vrijeme opet se aktualiziralo pitanje (ne)kvalitete nogometnih travnjaka. Javnost je fokusirana na SHNL, gdje govorimo o 10 različitih terena. U najjačoj domaćoj ligi, u ovom trenutku, imamo 4 travnjaka koji su ispod svake razine za prvoligaški nogomet. Gorica, Varaždin, Šibenik i Kranjčevićeva su "kazna" za nogometaše, koji na tim poljanama ne samo da ne mogu igrati normalan nogomet. Na tim neuvjetnim podlogama nogometaši imaju veliku šansu da se vrlo ozbiljno ozljede.

Kad govorimo o travnjacima SHNL-a onda se mnogi često vraćaju unatrag i tvrde kako je HNS izdvojio poprilično novca da se na hrvatskim prvoligaškim stadionima promjeni kvaliteta terena. Ta teza nije u potpunosti točna, kao ni ona mantra da nije na HNS-u da brine o klupskim infrastrukturnim potrebama. Prije svega treba naglasiti da HNS dobiva pozamašna sredstva iz UEFA, odnosno programa Hat Trick, a koja su usmjerena upravo u pravcu investiranja odnosno poboljšanja infrastrukture, te drugih programa razvoja nogometa. Među inima i razvijanju ženskog nogometa, koji je u Hrvatskoj, aktualno, pokazatelj da niti najbolje predstavnice nemaju status koji zaslužuju...

Kada se prije 6-7 godina radilo na poboljšanju kvalitete terena u elitnoj ligi, nije HNS sam taj koji je tome doprinio. Punu su važnost imale lokalne samouprave, koje su doslovno "pripremale teren" za travnate površine, odnosno financirale radove na drenaži i sve potrebne predradnje da bi se postavili travnjaci. Pri tom je, očito, odabrana varijanta da se ide na hibridne travnjake, koji su bitno skuplji za održavanje od prirodne trave. Zato se i dogodilo da je tijekom par godina većina tih terena "okopnjelo". Lako je to objasniti kroz zbilju Rujevice, koja je kao sportski kompleks vlasništvo privatnika, odnosno vlasnika Rijeke. Tamošnji hibridni travnjak je godinama ponajbolja ploha za igranje nogometa u Hrvatskoj, ali je njeno održavanje na visokoj razini jer vlasnik plaća. Kada takav hibrid odradi vijek, 4-5 sezona, onda se gornja ploha mijenja i nastavlja servisirati kompletan teren, što podrazumijeva i sve slojeve ispod zeleno trave...

Koji je problem da se, svojevremeno promijenjeni travnjaci, ubrzo "raspadnu" kao u Puli, Koprivnici, Šibeniku, Kranjčevićevoj...? Kao što smo naveli, stvar je u neodgovarajućem održavanju, a koje je opet posljedica neodgovarajuće društvene brige. Stadioni u tim gradovima su u vlasništvu Grada, i oni su ti koji moraju osigurati mehanizaciju, biološke materijale i stručno osoblje koje će moći i znati servisirati te važne podloge. Kako ukazuju događanja s tim terenima, jasno je da su lokalne samouprave bile pasivne. One u Hrvatskoj ionako funkcioniraju oportunistički, pa kada je u pitanju investiranje u nogometnu infrastrukturu, skrivaju se iza populističke mantre "kako ima važnijih stvari za društvo". Naravno da ima važnih stvari za društvo, ali nogomet (posebno) je jedna od takvih i populizam gradskih vladara samo je odraz njihove slabosti u vrednovanju sporta. Takve "nelagode" za investiranje u, primjerice, kulturu neće nikad primijetiti...

Hrvatski nogomet, budimo realni, ima ogroman problem financijskih limita u okruženju neograničenih ambicija. Veliki talent naših igrača pružio je osjećaj pripadnosti velikanima svjetskog nogometa, i svima se to dopalo, sportu, društvu, politici i hvatačima populističkih bodova. No, kada treba podržavati temelje da se taj talent i posljedični osjećaj pripadnosti "visokom globalnom društvu" nastavi, kontinuirano postoje suzdržanosti. Samo zato, i ni zbog čega više, Hrvatska nema moderni stadion kao sve ostale Euro članice, njih 54, a sa kojim se ne bi trebali sramiti kada, ne samo elita dolazi u goste. Nogomet je odavno tretiran metaforom društvene zbilje u kojoj funkcionira, a čiji se problemi upravo u toj "sporednoj stvari" najbrže javno prepoznaju...

U domaćem nogometu, kao najglasnijem simbolu hrvatskog sportskog poimanja, temeljni problem je "tko će to platiti". Hrvatska nije tržište gdje će sport dostići kote u kojima se može samofinancirati. Sport u ovoj zemlji može biti globalno konkurentan samo ako Društvo prati njegove temeljne infrastrukturne i razvojne programe. U nogometu, koji je posebna planeta, može biti samo konkurentan ako će ga pratiti, uz društvo, i privatni kapital. Rijeka je u tom smislu jedan pokazatelj, kao što je to za "srednji stalež" SHNL-a Istra 1961. Da nema Miškovićevih kapitala (u novcu i vezama) te Baskijske investicije, usudili bi se reći da bi i Rijeka i Istra 1961 bili siromašni prvoligaši kao crkveni miševi. Uostalom to je bila njihova sudbina prije preoblikovanja. Hoće li se zato bitno promijeniti zbilja novog "preoblikovanog", Varaždina?

Prve naznake ukazuju da se ključni faktor neće bitno promijeniti. Niz malih dioničara je zapravo realnost da nema značajne investicije. U tom smislu za Varaždin se neće ništa bitno promijeniti. Možda je uvećan rizik da je tzv.privatizacija dobrodošao alibi lokalnoj samoupravi i gospodarstvu, da se odmaknu od podrške klubu te ističu "sada ste privatni i imamo druge društvene prioritete". I dodatni problem, što oni koji su do sada uslužno bili pomagači kluba, uz druge "uslužne djelatnosti" postave tržišne cijene usluga. Jer "sada ste privatni". Što je za hrvatsku zbilju nonsens status...