NOVINAR SPORTSKIH NOVOSTI 'JEDAN NA JEDAN' S REPREZENTATIVNIM VRATAROM 'Lako je to sve skupa gledati kod kuće s kauča! Gol jest velik, ali...'

Podno maksimirskog juga, na jednom od pomoćnih terena, nakon iscrpljujućeg treninga ususret odlasku put Splita, gdje će danas igrati veliki hrvatski derbi protiv Hajduka, ugostio nas je prvi golman reprezentacije i Dinama Dominik Livaković.

Ne možemo baš reći da je jedinica kluba i reprezentacije jer iako je prvi golman, mladi Zadranin na leđima nosi dres s brojem 40; nekonvencionalno za vratara, ali očito mu donosi sreću.

U Zagrebu je već dugo, punih sedam godina otkako se iz rodnog Zadra otisnuo prema NK Zagrebu. Ondje je doživio i prve prvoligaške korake prije no što je otišao stepenicu više i 31. kolovoza 2015. godine postao igrač Dinama. Njegov je Zagreb iste godine ispao iz lige i doglibio do 3. HNL zapad, iz koje je prošle sezone kao posljednja, 18. momčad prvenstva opet ispao.

Upijao znanje kolega

Livaković je nakon službenog prelaska u Dinamo ostao u Kranjčevićevoj na posudbi do kraja sezone. Branio je u 32 utakmice te tužne Zagrebove sezone u kojoj je stekao iskustvo za ono što ga čeka u Maksimiru, a čekala je, kao i danas, grupna faza Lige prvaka.

Branio je tada četiri utakmice, dvije protiv Seville te po jednu kontra Juventusa i Lyona. Prve dvije između vratnica je stajao Adrian Šemper, danas vratar Chieva. Otkad je njemu u prvoj sezoni na Maksimiru uzeo titulu prvog golmana, nije se osvrtao i nastavio je svoj rapidni rast, sve do reprezentacije i magičnog prošlogodišnjeg ljeta u Rusiji, gdje je s reprezentacijom uzeo srebro. Bio je treći golman, strpljivo upijao znanje Danijela Subašića i Lovre Kalinića, a onda potpuno zasluženo iskoristio priliku koja mu se ponudila i koju je zaslužio.

Subašić je odlučio reći zbogom reprezentaciji, Kalinić je ušao u lošu formu na golu Aston Ville, ozlijedio se pa nakon toga nije branio, i Livaković je postao prvi vratar reprezentacije, što potvrđuje mjesto u startnoj postavi na kvalifikacijskoj utakmici za Euro u Osijeku protiv Walesa. Prije toga je na Rujevici u dvoboju Lige nacija protiv Engleske i prijateljskom susretu protiv Jordana dobio priliku svih 90 minuta, a debi je zaslužio u siječnju 2017. kada je kombinirana Hrvatska tadašnjeg izbornika Čačića na penale izgubila od Čilea na turniru u Kini.

Upravo smo radi jedanaesteraca i zakazali susret s Livakovićem u sparno zagrebačko prijepodne. Nakon treninga je izdvojio vrijeme i prihvatio naš izazov u izvođenju odnosno branjenju kaznenih udaraca. Iako je većina bila unaprijed isplanirana za potrebe izrade videopriloga i u svrhu zagrijavanja, tri udarca s bijele točke bila su, kako bi se u Zagrebu reklo, “za istač”. Livaković je dva obranio, jedan u desnu vratarevu stranu poluvisoko, drugi u lijevu stranu nisko, a kod izvođenja trećeg u istu stranu ostao je ukopan na sredini. Možda i namjerno.

Screenshot

Uglavnom, iz perspektive igrača, u kojoj smo se konkretno našli, čini se da kod izvođenja jedanaesteraca puno više toga igra ulogu od onog “raspali pa gdje ide”. Gol jest velik i zaista ga je teško promašiti, ali u ovoj smo konkretnoj situaciji bili lišeni malog milijuna drugih faktora: od publike koja od igrača očekuje pogodak, ili možda obranu golmana pa na sve načine pokušava dekoncentrirati igrača, ili golmanovih provokacija, čarobiranja i ostalih načina na koje pokušava iz tračnica izbaciti igračev fokus. Teren i uvjeti na njemu također su vrlo bitna stavka. Umjetna trava s koje smo pucali jedanaesterac puno je povoljniji uvjet (koliko god da se nogometaši s razlogom na nju žale) od primjerice krtičnjaka koji su golman ili njegov suigrač napravili dok su se svađali sa sucem da penal ipak nije bio.

Unatoč svemu, iz udobnosti vlastitog naslonjača ili stolice na stadionu, pritisak uvijek stavljamo na igrača jer on s 11 metara mora pogoditi. Kvragu, pa to mu je i posao, zar ne? S golmanima je druga stvar; njihova važnost do izražaja dolazi kod serije izvođenja jedanaesteraca, jer ako od pet ne obrani nijedan, a njegova momčad na kraju izgubi, krenut će paljba.

Prokletstvo Cillessena

Jedan od rijetkih vratara koji su imali pritisak obrane kaznenog udarca u regularnom dijelu utakmice jest Nizozemac Jasper Cillessen. Njega je Louis van Gaal u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Brazilu protiv Kostarike u smiraj produžetaka izvadio iz igre i zamijenio Timom Krulom jer dotada u karijeri nije obranio nijedan jedanaesterac, a primio je i dva iz igre na spomenutom SP-u.

Krul je odveo Oranje u polufinale, a u dvoboju protiv Argentine u Sao Paulu opet je sve otišlo do lutrije kaznenih udaraca. Cillessen ovaj put nije bio zamijenjen, ali primio je sva četiri udarca s bijele točke i još je više na važnosti dobila mantra da nikada nije obranio jedanaesterac. Od tada do danas siroti je vratar Valencije uspio skinuti sa sebe to prokletstvo i obraniti pet kaznenih udaraca.

Livaković takvu torturu nije morao prolaziti jer je rano u svojoj karijeri, već s 18 godina, obranio prvi kazneni udarac, u Kranjčevićoj protiv svog Zadra. Izvođač je bio Antonio Mršić, a Livaković je do danas od 33 jedanaesterca upućena u regularnom dijelu igre obranio osam.

Čak je sedam bilo u dresu Zagreba, od čega dva protiv današnjeg suparnika Hajduka, a jedan i aktualnom veznjaku Hajduka Miji Caktašu u domaćem porazu od Splićana 28. studenog 2015. godine. Zanimljivo je istaknuti da je u Dinamu na obranu kaznenog udarca čekao pune tri godine dok ga nije “skinuo” Myrtu Uzuniju iz Lokomotive u prvom susretu aktualnog prvenstva.

Hajrovićeva ljevica

Kada protivnik namješta loptu na bijelu točku, Livakoviću je u glavi samo jedna misao.

- Razmišljam o tome da ga obranim, o videima koje smo pogledali prije utakmice to jutro - iskreno će 24-godišnjak koji dovoljno vjeruje svojim vratarskim sposobnostima i ne koristi previše metoda da bi izbacio izvođača iz takta.

- Nemam ništa posebno, možda ga cimnem da ću se baciti u jednu stranu pa odem u drugu, ali ništa specijalno.

Jedan od najcjenjenijih načina izvođenja kaznenog udarca popularna je panenka. Je li među 33 spomenuta jedanaesterca Livakoviću tkogod već “uvalio” panenku?

- Zapravo se i ne sjećam, ali dosta igrača na treningu zna puknuti panenku iz zezancije. Na utakmici se stvarno ne sjećam, bilo je udaraca po sredini, ali panenkom ne. Ima još vremena za to, još sam mlad - kroz smijeh je kazala Dinamova uzdanica, koja nam je priznala i tko od Modrih ima najrazorniji udarac.

- Na treningu Pinto ima dosta jak udarac, Petković isto, onda Hajrović sigurno. Njegova je ljevica dosta poznata, puno je golova njome dao.

Nije toliko teško biti razoran, preciznost je ono što se cijeni, a tko je od dinamovaca najlukaviji, tzv. fox in the box?

- Gavranović možda, jer do zadnjeg trenutka ne znaš kamo će pucati, pogotovo kad je s golmanom jedan na jedan, stvarno ima taj osjećaj - zaključio je Livaković.