KAKO PRAVI STRUČNJAK NA KLUPI U SAMO 45 DANA MOŽE POTPUNO PROMIJENITI KRVNU SLIKU SVLAČIONICE Uspjeh stratega Hajduka bez ijednog ozbiljnog pojačanja

Idemo prvo o činjenicama. Prije subotnjeg derbija Hajduk je posljednji put na Poljudu pobijedio Dinamo prije četiri sezone. I tada je na klupi sjedio Damir Burić.

Hajduk je do subotnjeg derbija posljednji put vodeća momčad Prve HNL bio u listopadu 2015. godine. S Burićem na klupi... Činjenica je i da je ova momčad Hajduka u srpnju doživjela najveći sramotu u povijesti kluba. U pretkolu Europske lige bolja je bila izvjesna Gzira, amaterska momčad s Malte. Mjesec i pol dana kasnije - s Burićem na klupi - Hajduk je pobijedio Dinamo, sjajnu momčad koja će najesen igrati u Ligi prvaka...

Paun Paunovic / CROPIX

Razina Bundeslige

Sada malo o dojmovima. Hajduk je u drugom poluvremenu subotnjeg derbija nadigrao suparnika iz Lige prvaka. Nadigrao i tjelesno izdominirao momčad koja je prošle sezone blistala u Europskoj ligi i koja se prošetala domaćim prvenstvom. Doduše, u prvih 45 minuta derbija na terenu je postojao samo Dinamo, dok su Splićani izgledali poput nedorasle i neorganizirane momčadi koja uzalud traži igru kojom bi parirala nadmoćnom suparniku. Ne dvojim da će analitičari posezati za brojnim taktičkim objašnjenjima velikog preokreta kojem smo svjedočili u nastavku, ali dojam je da se u taktičkom smislu ništa posebno nije dogodilo. Dogodilo se tek da su Hajdukovi igrači iz svlačionice izašli kao hrabri muškarci, odlučni pokazati da 30.000 navijača ima pravo vjerovati u njih. Kao posljedicu takvog stava vidjeli smo odlučan, rastrčan i maksimalno okomit Hajduk, koji je tih 45 minuta odigrao na bundesligaškoj razini. A to je Burićeva vizija Hajdukove igre, odlučno, jednako čvrsto u oba smjera, bez filozofiranja u igri, uvijek s maksimalno brzim i okomitim rješenjima.

Paun Paunovic / CROPIX

Na prvu sve to ne zvuči komplicirano. Izvedi na teren 11 srčanih boraca, koji će trkom i žestinom - ali i nadasve momčadskom igrom u kojoj nema ničijeg švercanja - mljeti suparnike i nizati pobjede. I nije to nikakva nogometna mudrost, samo praksa pokazuje da u europskim ligama nema puno momčadi koje su u stanju u takvom ritmu igrati iz tjedna u tjedan...

Slab prvi dio

Stoga se sada moramo malo vratiti činjenicama. Hajduk je u sedam kola pretrpio dva poraza - prvi u Koprivnici, drugi u Osijeku - jer momčad u određenim trenucima nije pokazala potrebnu energiju, brzinu i okomitost. Da je Dinamo u prvom poluvremenu derbija bio na pravoj razini, vjerojatno bi na odmor otišao s golom-dva viška, a tko zna kako bi tada derbi završio. Burić je, na sreću, trener koji je nogometno stasao u Njemačkoj i koji dobro zna da bilo kakvo zavaravanje ni u kojem slučaju ne može donijeti željeni rezultat. Još vidljivo vruć nakon utakmice, priznao je da je prvih 45 minuta bilo ispod razine i da je to problem na kojem i on i momčad moraju ozbiljno proraditi.

Rješenje se međutim neće pronaći preko noći, a neće ni u sljedećih mjesec ili dva. Za bundesligašku razinu koju bi igrao u kontinuitetu trebaš igrače sposobne iz tjedna u tjedan igrati 60 ili 70 minuta u četvrtoj i petoj brzini. Hajduk je u derbiju tako igrao 45 minuta, a od dosadašnjih 14 prvenstvenih poluvremena možda u još njih pet ili šest. Što je prosjek koji Hajduku ne može jamčiti drugo mjesto na kraju sezone... No da bi se prosjek bundesligaških Hajdukovih utakmica podigao, Burić treba vremena. Vrijeme trebaju i igrači da bi im tijelo i glava bili u stanju prihvatiti tempo s kakvim se u karijerama još nisu suočili. Jer dok to 100 posto ne prihvate, oscilacije neće prestati.

Mjeseci teškog rada

Osnovni preduvjet za stvaranje igre po svojoj viziji Burić je već napravio: riješio se igrača koji to ne mogu pratiti, koliko god njihova igračka klasa bila veća od igrača koje Burić ima na travnjaku. Gyurcso je veći znalac od Dolčeka, ali Mađar turbine pali možda u dva sprinta po utakmici, a mladi ih Dolček ne gasi. A kako ih u drugom poluvremenu derbija nitko od Hajdukovih igrača nije gasio, tako smo gledali europski Dinamo kako vidno pati na Poljudu.

Sada kada se riješio igrača koji nisu u stanju pratiti njegove nogometne zahtjeve, Burić se može okrenuti isključivo terenu. Kadar mu je takav kakav je, evidentan je manjak pravih igrača, znalaca i rutinera, ali dečki karakter i želju imaju. Da bi dosegnuli razinu koju je Burić pred njih postavio, trebat će im mjeseci teškog rada i odricanja, a još više privikavanja da moraju zaboraviti stare navike i utakmice koje bi probali dobiti rutinom. Nema Hajduk takvu klasu igrača u svlačionici. Na rutinu su - neka to nikada ne zaborave - probali s Gzirom pa znamo kako je završilo.

Burić je i prije četiri godine pobijedio Dinamo i bio vodeći na ljestvici, ali svejedno se nije dugo zadržao na Poljudu. Smijenio ga je nadobudni Ivan Kos, koji je valjda mislio da Hajduku treba pravi Klopp, a ne nekakav njegov sljedbenik. Što bi se možda i moglo provariti da umjesto Kloppa nije doveo izvjesnog Pušnika, drugorazrednog trenera iz Slovenije. Kako god, Kos nije prepoznao Burićev rad, još manje shvaćao trenersku viziju.

Marinu Brbiću se to neće dogoditi zato što dobro zna da na klupi ima stručnog čovjeka školovanog u Njemačkoj, a srca hajdučkog. Ima Hajduk trenera koji živi nogomet, a milo mu je u vatru gurnuti i golobrade mladiće poput Dolčeka ili Čoline, što je ključno za krvnu sliku poljudske blagajne. Burić je uza sve to tih i pošten čovjek, nenametljiv trener, odan vojnik kluba u svakoj situaciji.

I traži samo jedno: vjerujte u njegov rad i dajte mu vremena.