Čeka se bljesak Mandžukića i Modrića: Vatreni su uvijek bili efikasniji s dva napadača!

Od 7. lipnja i nes(p)retnog poraza od Škotske u Maksimiru, zaredalo se pet kvalifikacijskih utakmica za Brazil u kojima su Vatreni krizu ovjerili neefikasnim napadom. Protiv Škotske dva puta, Srbije, Belgije i Islanda naši su postigli samo dva gola (primljenih šest!), djelo Mandžukića i Kranjčara. U tri od tih pet kvalifikacijskih utakmica Hrvatska nije dala gol, i to protiv Škota (obje utakmice) i na Islandu. Ono što je tijekom cijelih kvalifikacija zamjetno, Hrvatska je postigla najviše dva gola po utakmici. Statistika nam ukazuje da smo tri pogotka posljednji put u kvalifikacijama postigli upravo u doigravanju u Turskoj (3:0, 11. 11. 2011.) te na Euru 2012 (protiv Irske 3:1). U Zagrebu nam se takav skor dogodio posljednji put protiv Izraela (6. rujna 2011.) za 3:1.

Što je značajka tih utakmica u kontekstu efikasnosti i jalovosti hrvatskog napada?

Činjenica da je Hrvatska uvijek efikasnije djelovala kad je igrala s dva napadača! I obrnuto, kada je taktički izabirala opciju s jednom špicom te dvije ili tri polušpice, Hrvatska ne samo da nije bila efikasna, nego je i gubila važne bodove. Samo u ovim kvalifikacijama za Brazil to je više nego jasno. Utakmice koje su bile uvjerljivije i dobitne, protiv Walesa u Osijeku i djelomice u Swanseaju (po dva gola), Srbije u Zagrebu (2:0), Makedonija u Skoplju (2:1) te Belgija u Bruxellesu (1:1) izbornik Štimac igrao je s tandemima špica Mandžukić - Jelavić, Mandžukić - Eduardo, Mandžukić - Olić.

U utakmicama s jednom špicom (Mandžukić), Škotska u Glasgowu (0:2), Belgija u Zagrebu (1:2), Srbija u Beogradu (1:1) te Makedonija u Zagrebu (1:0) bili smo skroz jalovi i neuvjerljivi. Kao izuzetak koji potvrđuje navedena pravila upravo su utakmice protiv Škotske (izgubili u Zagrebu s dva napadača, Mandžukić - Olić) i Makedonije (dobili u Zagrebu 1:0 u slaboj partiji s isturenim Mandžukićem, ali tek ulaskom drugog napadača Jelavića).

Kao okvir nedvojbenoj činjenici da nam u kvalifikacijama kudikamo više učinka donosi igra s dva napadača, kako na planu igre tako i bodovno, ukazuje i utakmica pod Nikom Kovačom u Reykjaviku. Tamo su Vatreni opet igrali s jednim napadačem (Mandžukićem) i stvorili malo prilika, bez gola.

Podsjetimo li se na najučinkovitije razdoblje Slavena Bilića (ciklus 2006.-2008.) onda ćemo notirati da smo igrali u klasičnom sustavu 4-4-2. Dakako da je Bilićeva era obilježena i dobrim partijama sa 4-2-3-1 (recimo Italija na Euru 2012.) kao i neuspješnim epizodama 4-4-2 (recimo u Ateni protiv Grčke), no u većini se formacija s dva napadača pokazivala efikasnijom.

Iz svih tih pokazatelja primjetno je da Mandžukić bolje djeluje kad ima partnera u napadu, s kojim dijeli teret pažnje protivničkih stopera. Istovrsno možemo primijetiti i da je učinak Luke Modrića, kada ima ispred sebe dvije špice uvjerljiviji, dijelom zato što ima više rješenja u konstrukciji napada, dijelom i zbog toga što se tako smanjuje pritisak u sredini terena.

Krizna era Hrvatske dubljeg okvira, s uzročno-posljedičnom jalovošću napada, gubitkom bodova i samopouzdanja momčadi, slučajno ili ne poklapa se sa slabijom formom baš Luke Modrića i Marija Mandžukića. Iako su formacijski “udaljeni”, to su dva igrača koji u zajedničkom dobrom danu donose prevagu Vatrenima. Vrijedilo je to u sustavu 4-4-2, iskazivalo se i u sustavu 4-2-3-1 (4-4-1-1) kao, primjerice, na Euru. Modrić i Mandžukić, u fazi konstrukcije i finalizacije, presudni su faktori uspješne Hrvatske. Ako jedan od njih nije na svojim razinama Hrvatska je jednostavno jalova. Otuda i veliko očekivanje ne samo struke nego i navijača prema najeksponiranijim nam igračima. Oni takvima nisu postali jer ih je netko uzdizao bez pokrića, već iz jednostavnog razloga što imaju vrhunske potencijale koji su ih doveli do naslovnih rola u najboljim svjetskim klubovima. Modrić i Mandžukić ne mogu sami rješavati utakmice, ali oni su ti koji mogu pokrenuti cijelu momčad. Zato put izlaska iz krize, kroz bolju igru te efikasnost za uspjeh, počinje od njih i zaključuje se kolektivnim iskorakom. Kojeg će pojedinca isturiti kao odlučnog sasvim je svejedno...