Pero Skansi danas je umirovljenik, ima 76 godina i većinu vremena provodi na opatijskoj rivijeri. Bori se, kaže, s bolesti i pobjeđuje je, a u ove dane - a u nedjelju je bilo 50 godina otkako mu je na grudi sjela zlatna medalja sa SP-a u Ljubljani, dok je baš danas četvrt stoljeća od smrti Kreše Ćosića - vrti film prošlih vremena.
Uvijek je bio zahvalan sugovornik, jedan od onih čije izjave ne možete izvlačiti izvan konteksta, jer je on uvijek bio spreman naširoko ponuditi svoju istinu. A Pero Skansi je sudionik vremena, svjedok svih ključnih događaja košarke na ovim prostorima. I dok smo bili u jednoj državi i danas kad smo sami.

Krenuli smo sa sedamdesetom. Luna vaša, zlata naša. Tada je Jugoslavije bila ispred SAD-a i SSSR-a, usred hladnog rata i borbe za osvajanje svemira, jedna je mala zemlja postala vladar velikog sporta.
- Što mi prvo padne na pamet? Pa da mi kći ima 50 godina. Rodila se 7. srpnja, mjesec i pol dana nakon što smo postali prvaci svijeta. U to vrijeme, i toga se sjećam, mislio sam da su mi parne godine sretne, jer smo 68. na Igrama u Meksiko osvojili srebro, pa onda dvije godine kasnije zlato...

Onda se vratio desetljeće unazad. Na EP u Beogradu 1960.
- Velika zasluga za pozicioniranje košarke imala je ta generacija u kojoj su bili Korać, Daneu, Giergia oni su postali medaljaši. Ja sam prvi puta ušao u reprezentaciju tri godine kasnije nakon toga EP-a u Beogradu, pa smo onda na EP u Moskvi 65. pokazali značaj te generacije, osvojili smo srebro samo zato što se igralo Moskvi, jer bi inače bili zlatni. Korać je bio svjetska zvijezda, Ivo Daneu je tada bio NBA potencijal, Pino je bio veliki igrač, ali prava berba medalja počela je smjenom generacija. Nakon Igara u Meksiku od starijih igrača ostao je Daneu, bio je tu kao pomoć, a stizali su mlađi, pa četiri, pet godina mlađi. U Ljubljani se dogodio klimaks te smjene generacije.

Prije koju godinu o tom pothvatu se snimio u Beogradu igrani film, “Bit ćemo prvaci svijeta”. Skansi, kao niti većina ostalih iz Hrvatske, nije bio oduševljen porukama tog filma.
- Recimo, ja se profesora Nikolića iz tog vremena ne sjećam kako je bio uz nas, a u filmu je stalno prisutan, a taj film je napravljen da bi se glorificirala Zvezda, iako s tom ‘70. praktički Aco Nikolić, Bora Stanković i Nebojša Popović nisu imali ništa. Jedina osoba, silno važna u toj priči, bio je Radomir Šaper i, naravno, izbornik Ranko Žeravica.
Pripreme, u nekim planinskim zabitima trajale su mjesecima. S obzirom na to da je Skansi praktički do jučer radio košarku, kolika je to bila razlika u radu s onom danas?

Proslava u Medvodama

- Neusporediva je bila količina rada tada u odnosu na danas. Evo, nekidan sam razgovarao s Božom Maljkovićem i nešto smo pričali o tome s koliko se danas odvažnosti igrači podižu na šut za tri poena, pa mi je Božo rekao, “pa što ti je, danas se na treninzima samo dižu utezi i šutiraju trice”.
Skansi će to ovako objasniti.

- Mi smo te 1970. bili super fizički pripremljeni i to je bio ključ našeg uspjeha. Objektivno, u to je vrijeme bilo nekih reprezentacija koje su tehnički bile superiornije u odnosu na nas, ali mi smo ih mogli nositi u zubima. Trajale su te pripreme recimo tri do šest mjeseci, jer je tada reprezentacija bila primarna u odnosu na klubove. Nije bio problem da se liga odigra na brzaka, samo kako bi nama pripreme trajale dugo.

Jugoslavija je tada postala svjetski prvak iako nije slavila u zadnjoj utakmici. Prije toga, u predzadnjoj je pao SAD, a onda se dan kasnije izgubilo od SSSR-a, ali to više nije bilo važno, a i neki nisu igrali, jer se nakon Amerikanaca dugo slavilo...
- Neki su mogli igrati dan nakon toga, neki i ne. Proslava je bila nakon Amerikanaca u Medvodama, u jednom restoranu. Iako se to nije naglas pričalo, netko je to ipak organizirao, sjećam se dobro toga. Međutim, nije bio štos proslaviti, ključ je bio stvoriti pobjedničku atmosferu, a ona se stvarala kroz te dugotrajne pripreme. Mi smo bili dugo zajedno, izolirani od svega, bez tehničkih mogućnosti kao danas. I tu nije bilo mjesta za problematične igrače. Rukovodstvo se o tome brinulo, bilo je nekih koji su igrački mogli upasti, ali tu nisu bili jer se ne bi mogli uklopiti.

Za vrijeme trajanja SP-a reprezentacija je bila dislocirana, spavali su u Bledu.
- Nije to bilo kao danas, da imaš autocestu. Tada se od Bleda do Ljubljane vozilo sat, sat i pol. I to nije bio problem, štoviše mi smo taj odlazak na utakmice koristiti, svatko sa svojim mislima kao psihičku pripremu, koncentraciju. A onda je po povratku natrag u autobusu krenula zajebancija. I taj Bled je, s ove distance gledajući, bio mudar potez. Jer, iako je tada Ljubljana bila jako mala, ipak je sve u Ljubljani tih dana ključalo.
I imidž je bi važan. Beatlesi su 1970. izbacili Let It Be, svoj posljednji album, brkova koliko želiš.
- Dobar dio naše momčadi puštao je brkove, ja nisam nikad išao u te ekstreme. A usporedio bih to s današnjom modom u kojoj sve više imate onih bradatih igrača, izgledaju mi neki poput čudnih životinja, ha, ha, ha...
Jeste li nakon te Ljubljane vi postali mega zvijezde u jugoslavenskim okvirima?
- Imali smo perioda kad smo bili i crkveni miševi, ali i ovih drugih razdoblja. Mi reprezentativci smo od košarke mogli solidno živjeti, jer stizala nam je iz Beograda mjesečna stipendija, a stizale su nakon velikih medalja i premije.
Ajmo to prebaciti u današnje vrijeme. Jeste li si mogli priuštiti s tim primanjima neki bijesni automobil, nekakav BMW tada?
- Jesmo, i kupovali smo ih. A kako da kažem, pa imali smo nakon neke medalje toliko novaca da je cijelo društvo moglo cijelo ljeto jesti i piti na naš račun.
Košarka je nakon te 1970. postala drugačiji sport, košarka se pozicionirala na TV prijenosima, čuveni su bili derbiji subotom u pet. Osnivali su klubovi diljem zemlje, košarka je postala pokret koji će je do konca Jugoslavije postaviti ponekad i kao prvi sport u bivšoj državi, čak i ispred nogometa...
- Košarka je uvelike postala hit zbog televizije, jer bio je to televizičan sport. Muževi su išli na stadione i gledali nogomet, žene i djeca su bili na košarci.

‘Oteli’ mu MVP nagradu

I oni su postali gotovo preko noći ultimativni frajeri. Za razliku od vremena kad su kretali u košarku, koja je bila, ajmo to tako reći, u vremenu prije toga, ženski sport...
- Što je točno, ja sam recimo počeo igrati košarku u Splitu, gdje muški klub osnovan samo da bi postajao uz ženski klub, koji je bio značajniji.
Puno se toga mijenjalo u kratko vrijeme.
- Uzmite samo to da je do tog EP-a 1960. u Beogradu košarka bila nešto drugo, mi smo gubili do tada od Rumunja, Bugara...
Da bi došli do toga da postanu svjetski prvaci. I Pero Skansi MVP tog prvenstva, Ili ne? Po knjigama piše da je to Rus Sergej Bjelov.
- S obzirom na to da je sve odlučeno nakon naše utakmice protiv SAD-a, jedna je FIBA-ina komisija odlučila da sam ja najbolji igrač SP-a. Nakon toga uslijedila je još, nevažna za naše zlato, utakmica protiv SSSR-a i kako ja tamo nisam niti nešto igrao, na brzinu su promijenili mišljenje, valjda po zadnjem dojmu i ispalo je tako.
Konačno, treba još jednom podvući, kad je reprezentacija tadašnje Jugoslavije istrčala u toj utakmici kontra Amerikanca, petorka je bila sastavljena od samo hrvatskih igrača - Rato Tvrdi. Nikola Plećaš, Damir Šolman, Krešo Ćosić i Pero Skansi su bili u njoj. Nekada se time, dojam je, premalo hvalimo, a i u toj Jugoslaviji puno je toga obilježeno nama Hrvatima, ne samo zbog kasnijih pet naslova europskog prvaka Cibone i Splita, pa cijelog utjecaja na košarku Kreše Ćosića, Dražena Petrovića i Tonija Kukoča.
- Točno tako. Ne trebamo se mi hvaliti, ali samo treba biti pošten i notirati takve stvari. Evo, ne govorim sada o tom ljubljanskom zlatu, ajmo nešto bliže, možemo o Barceloni i 1992. godini i finalu s Dream Teamom. Koliko fotografija ima s te utakmice, ima li koji video zapis, osim same utakmice, bilo što? Postoji tu taj naš primitivizam, koji se nije rodio u Barceloni, koji je tu postajao i ranije, a evo traje do dana današnjih. A vrlo je to jednostavno, ono što nije snimljeno, čega nema, što nije napisano, o čemu ne postoji trag, kao da se nije niti dogodilo. A to je problem društva.
I košarke u tom društvu. Da se podsjetimo na vrijeme kad su je igrali frajeri.
A ima ih i danas.