VINCENT LAFORET Afp
INTERVJU S VELIKANOM

Kukoč otkrio antologijsku scenu iz svlačione: ‘Zavladalo razočaranje, a Michael kaže - sutra se vraćam..‘

‘Znate što se dogodilo - rekord, osvojeno prvenstvo, Michael MVP, Phil najbolji trener, ja...‘
Piše: Davor BurazinObjavljeno: 20. svibanj 2021. 16:14

Toni Kukoč u Trofejnom, Žutom salonu na Gripama razgovarao je s novinarima više od jednog sata povodom svoga primanja u košarkašku Kuću slavnih u Springfieldu. Odgovarao je na sva moguća i nemoguća pitanja, a bilo ih je još puno pripremljenih, pa kad je voditelj pressice Ozren Maršić najavio kraj, Toni se nasmijao, pogledao sve okupljene i rekao:
- A, ništa, vidimo se sutra u isto vrijeme…


Da, moglo bi se pričati i pričati s Tonijem, opuštenim i sretnim, što je konačno stavljena točka na i njegove veličanstvene karijere. Da je primljen u osmom pokušaju saznao je kad se u prošli četvrtak vratio s utakmice Split - Spars na Gripama.
- Došao sam doma i pogledao moj američki mobitel, vidio da imam nekoliko propuštenih poziva od Jerryja Reinsdorfa, vlasnika Bullsa, kao i da mi je Ivica Dukan poslao poruku pitajući me gdje sam i zašto se ne javljam Jerryju. Odmah sam nazvao Jerryja je da vidim gdje gori, a on mi je rekao, “imam dobru vijest, primljen si u Hall of Fame”. Možda je baš trebalo biti tako, možda sam morao biti ovdje na Gripama, gdje je za mene sve i počelo, pa neka se ovdje zatvorio taj krug moje karijere, u dvorani u kojoj je sve počelo, stotinjak metara od moje kuće. Drago mi je i da se dogodilo dok su mi roditelji živi, otac me uveo u sport, pobrinuo se da zavolim sport, vodeći me na utakmice Hajduka, Jugoplastike, rukometa, vaterpola, pa i na stolni tenis, koji sam trenirao prije košarke. To je to, a što se tiče karijere, nadam se da je sve zapisano, da se sve zna i da ne treba ponavljati.

image
TED MATHIAS Afp


E, kad bi to bilo tako lako. Kao što se pokazalo i nije bilo lako, pressica je zbilja potrajala, ali Toni niti u jednom trenutku nije reagirao kao da je umoran od pitanja ili da mu je dosadno odgovarati.
Je li stigao razmisliti o tome tko će ga dovesti na scenu u Springfieldu, tko će mu biti pratnja prilikom ulaska u Hall of Fame?
- Ne, nisam imao dosta vremena za to, iako sam čekao sedam, osam godina. Imam ideju, ima puno kandidata, neću ih spominjati. U stvari, moram najprije njih pitati, pa ću vidjeti.


Je li Michael Jordan, kako se priča, imao svoje prste u tvom izboru, je li sugerirao da je došlo vrijeme za tebe?
- Nemam pojma, ne znam. Morate mi reći tko vam je dao tu informaciju. Ja sam Michaela viđao na golfu, valjda bi mi rekao nešto u vezi toga.

image
ANTE CIZMIC/CROPIX Cropix

Scottie mi je pomagao

Čestitke se slijevaju sa svih strana svijeta...
- Manje-više su čestitali svi, ili preko medija, ili preko poruka, telefona, svi su rekli “hvala onoj stvari da se desilo”, to su naši, haha. Amerikanci su rekli “Well deserved, it was about time”. Prije nekoliko dana, dok sam još morao čuvati tajnu, bili smo zajedno na večeri Dino Rađa, Goran Sobin, Velimir Perasović i ja, rekao im da se to desilo i svi su bili super zadovoljni i sretni. Rekao sam da u tom mom izboru ima njih i previše, bez njih sigurno ovoga ne bi bilo.


Dokumentarac Last Dance oživio je i priče o netrpeljivosti Michaela Jordana i Scottieja Pippena po dolasku Kukoča u Chicago, odnosno kad su mu na Olimpijskim igrama u Barceloni odlučili pokazati gdje mu je mjesto.
- Zapravo, naši odnosi nikada nisu bili loši. Scottie je za mene prvu godinu po dolasku napravio više nego itko drugi. Dosta mi je pomagao, pokazivao, učio o trokut napadu. Stvarno mi nismo nikada imali problema, to je više bilo između njega i menadžmenta, mediji bi to napuhali. Kad smo već kod toga tko bi mogao biti moj prezenter, možda i on bude jedan od onih, valjda se može dovesti više od jednog. To mi sada nije primarno. Ja bih doveo sve da mogu, svi imaju zasluge.

image
BOB DAEMMRICH Afp


Srce i duše su mu na mjestu. Jest se načekao, ali isplatilo se.
- Mislim da većeg priznanja nema, tamo je stvarno uski krug ljudi. Ušao sam u europski Hall of Fame prije nekoliko godina, sada u svjetski. Zatvorio se taj krug moje igračke karijere, meni je bila prekrasna. Da biram, da mogu ponoviti, ne znam bi li nešto mijenjao. Ne možeš sva finala dobiti, bio bih sebičan da tako nešto želim. Idealna životna avantura od nekih dvadeset godina, koja se završava s najvećim priznanjem za jednog košarkaša.


“Između običnog koša i dobre asistencije, uvijek izabirem asistenciju”. To je vaša čuvena izjava, koja vas opisuje kao košarkaša.
- To dijete nije znalo što tada govori, ha ha, ali ja sam tako naučio igrati košarku. Michael Jordan igrao je drugačije, on je u svemu bio najbolji, ali je naučio iz svih onih sezona kad su ispadali od Detroita i slično, da ne može sam. Iako dodati ili zabiti, vjerovao je sebi sto puta više. Ja sam bio u generaciji u kojoj je bilo puno dobrih igrača, zato sam počeo tako igrati. Za mene se uglavnom nisu zvale akcije, nije me smetalo koliko sam imao koševa, ako smo dobili. Mater bi mi pročitala novine, vidjela izvještaj, ako nisam dao koš, zvala bi me jesam li igrao. Ako sam dao dva koša, živ sam, ako sam dao deset, dobar sam, ako je 20, super. To su bile naše šifre. Aramis Naglić mi je napisao “da ti ja nisam bio otvoren svaki put za dodati, ne bi došao na pola puta do Hall of Famea”. Sve je to lijepo, ja se ne sjećam igrača koji je bio protiv mene. Čitam što kažu o meni Božo Maljković, Phil Jackson, Željko Pavličević, svi oni spominju da su svi voljeli igrati sa mnom.

image
ANTE CIZMIC/CROPIX Cropix

S plaže u dvoranu

Velimir Perasović za Sportske novosti rekao je da je sezona 1990/91. najdominantnija jednog igrača u europskoj košarci. Mislio je na vas.
- Što bih trebao reći? Dao sam mu 500 eura da to kaže, ha ha. To je njegovo mišljenje, presretan sam da on tako misli. Peras je bio super igrač, sad je super trener. Ne znam što bih rekao, takva su bila vremena da smo se svi slagali, nije bilo sebičnih ideja, a to je odlika dobrih ekipa. Bez obzira na sve što se događalo, nismo bili sebični, pa čak i na svoju štetu, ako je tako bolje za ekipu. Kad tako razmišljaš, onda tek dolaze nagrade, individualna priznanja. Na kraju krajeva, ovaj Hall of Fame, sigurno nije samo moja zasluga. Trebalo je istrčati Marjan, objasniti da ne znam sve o sportu sa 16-17 godina, pa i kad sam otišao u Ameriku, morao sam opet učiti. Bilo mi je drago da se desila ona utakmica u Barceloni kad su se Jordan i Pippen “napalili” na mene. To je presudni moment koji me gurnuo prema Chicagu. Znao sam da moram otići tamo i dokazati se njima. U olimpijskom finalu sam već igrao bolje, ali opet sam htio njima dokazati da mogu igrati s njima. Da mogu tu strašnu ekipu Bullsa napraviti još boljom. Bio sam i ja u pravu.


Maljković, pak, spominje nekakav ugovor s Bogom za koji ne znate.
- Ja to i danas ne znam, to je neka Božina ideja, drago mi je da on tako misli o meni. Opet ću se vratiti, znate sve trenere koji su me vodili, od Karkovića, Bezelja, Graše, Trninića, Grdovića... Da njih nije bilo, dosta nas ne bi bilo kakvi smo bili. Samo Slavko nam je mogao dati takve fundamente. Njegove su zasluge apsolutno velike. I pokojni Krešo Ćosić, nekoga ću sigurno zaboraviti. Toliko ima tih ljudi koji su nas svakodnevno forsirali. Znali su da će jednog dana u dogovoru s Bogom sve doći na svoje mjesto. Ne vjerujem da su znali da će nas dvojica završiti u Hall of Fameu, ali normalno da si im morao vratiti na to povjerenje.


Trninić je spomenuo važnost Ćosića za vaš razvoj.
- Dino je u tom trenutku bio puno bolji od mene, mene nisu znali gdje će staviti. Ali, to je Krešina veličina, ja to nisam mogao vidjeti. Da otvoriš dvoja vrata, promaja bi me izbacila iz dvorane koliko sam bio mršav. On je bio siguran u mene kad ja nisam vjerovao da ću ući u kadetsku reprezentaciju. Poveo me da treniram sa seniorima prije nego ću u Pirot s kadetima. Ta dva tjedna su bila čudesna, meni nepojmljivo da treniram s njima, igračima i po desetak godina starijima od mene. Krešo je bio vizionar.

Tuga i plač zbog Cibone

Je li vas onda, kako ide priča, Karković pokupio s Bačvica na prvi trening na Gripe?
- Nije nego s Bena! Rekao mi je da vidi u moru neku malu glavu, a tamo negdi puno dalje vire noge iz mora. Pa da nije zna je li to ista osoba... Da je čuo da smo iz iste ulice, pa da dođem na trening da vidimo kakav sam. Ovdje je sve počelo, pa mi je drago da sve ovdje i završava.


Sjeća li se debija za Jugoplastiku, prvih koševa?
- Mislim da je bila Olimpija, nisam sto posto siguran. Pamtim nešto drugo, kadetsko prvenstvo u Splitu, izgubili smo finale od Cibone, ja nisam ni minute igrao, tek sam počinjao. Možda pet minuta cijeli turnir. Ta tuga i plač u našoj svlačionici nakon finala, pomislio sam, “sve ću napraviti da se to ne ponovi”. Svi su plakali, kao sada ih vidim. Dino, Lerotić, Tudor, Bezić, Marinković, to se toliko plakalo kao da im je zadnja utakmica u životu. Kao da nam je karijera gotova. Pamtim ono kad se Michael vratio pred play-off 1995. godine i kad smo ispali od Orlanda. Phil je rekao da je jako razočaran, a Michael je rekao “ja se sutra krećem spremati za sljedeću sezonu”. Kad on kaže, što ćeš mu ti reći? Znate što je bilo, rekordnih 72-10, osvojeno prvenstvo, Michael MVP regularnog dijela i finala, Phil najbolji trener, ja najbolji šesti igrač, Krause najbolji menadžer...

Igrači najviše o sebi ovise

Gledao je s tribina Split u dvije utakmice, protiv Sparsa i Cibone. Dojmovi?
- Kao navijač se osjećam očajno, toliko sam se iznervirao protiv Sparsa, vidiš iz iskustva neke stvari, očite, jednostavne za ispraviti, a to igrači ne vide. Nije uvijek trener kriv. Sitnice s te prve utakmice, 85 poena smo dobili, a 70 iz zicera, faulova, a oni su izvana bili nemoćni. To nije stvar trenera nego igrača da promijene način igre. U Sarajevu je bilo drugačije, analizirali smo ih, normalno da smo ih dobili. Prilagodba u utakmici je jako važna, ta komunikacija između igrača mora postojati kad već igraš seriju s nekim i poznaješ ga.


Još o Splitu.
- Iz ove dvije utakmice vidim igrače koji znaju i mogu, vrlo talentirani, perspektivni. Najviše je na njima koliko oni žele biti dobri, koliko u sebi imaju želju da svakodnevno napreduju, da sebe pogledaju u ogledalo, i kažu: nemam lijevu ruku, možda nemam desnu, ne skačem, ne igram obranu... Govorim to iz osobnog iskustva, tri godine sam trenirao s Jordanom, i on je svaki dan nalazio izazov. Kad vidiš njega, koji se satare, sve napravi, i sutra na treningu opet isto. Nosio nas je svojim primjerom.

Ne znam ima li u svijetu manji grad, a da ima dva igrača u Hall of Fameu, to je apsolutno nestvarno

Kukoč je peti Hrvat u Hall of Fameu, najviše od svih država izvan SAD-a.
- Bili smo i još smo poznati kao jedna od vodećih košarkaških zemalja. U to vrijeme smo uz Amerikance i Ruse bili najbolji na svijetu. Uopće ne iznenađuje da imamo toliki broj ljudi tamo, nadam se da će ih biti i više. Što se mene i Dina tiče, ne znam ima li grad s manjim brojem stanovnika, a da ima dva igrača tamo. To je ludilo i zvuči apsolutno nestvarno. Dvoje djece, u redu, ne iz kvarta, ali Split je u stvari jedan veliki kvart, naročito je to bio prije više od 35 godina kad smo počeli trenirati. Nitko karijeru ne počinje da bi ušao u Hall of Fame, ali kad se desi, onda znaš da si bio nešto posebno, da si napravio velike rezultate. To je velika stvar, ovo je mali klub kad uspoređuješ cijeli svijet.


Jesu li mu čestitali Jordan i Phil Jackson, najbolji igrač i trener Bullsa?
- Michael to meni odavno govori, igramo mi često golf, pitao me kad ću ući, rekao je i da će doći kad budem primljen. Phil je o meni puno govorio kao igraču, poseban je to odnos, njegova veličina je što igrače nije gledao samo kao košarkaše. Pokušao je prodrijeti u njih kao osobe da bismo dali sto posto na terenu. Ti njegovi sustavi rada su bili različiti od ostalih trenera. On je među najvećim trenerima, svi su ga voljeli iz tog razloga što je imao dozu ljudskosti, normalnosti. Nisi osjećao da je on trener, a ti igrač, nije te spuštao. Dao ti je mogućnost, šansu da mu kažeš da si u pravu. Čak bi i priznao, ako je to istina.

Prvi europski naslov Jugoplastike mi je najdraži, a treći je najveći

Iz mora trofeja može li izdvojiti najdraži?
- Ajoj! Prvi europski naslov, jer je bio totalno neočekivan. Mi smo bili vrlo, vrlo mladi, nismo ni mi znali našu snagu. Mislim da smo prije te sezone igrali dosta protiv Barcelone, Maccabija, ne znam jesmo li ih dobili jednom, najviše dvaput. Tada smo u Münchenu saznali koliko vrijedimo, koliko možemo i da imamo još prostora za napredak. Posljednja, treća titula je možda najveća, jer smo ostali bez velikih igrača Rađe, Sobina, i Ivanovića, te bez trenera Maljkovića, ali to je bilo zato što smo znali što moramo raditi, što možemo. Tko bi došao novi kod nas, morao je odgovarati nama, slušati nas, uklopiti se. Nitko nije mogao izaći iz cjeline. I trener Pavličević je tada napravio odličan posao. I što se tiče ideje o našoj košarci i dopuštajući da igramo ono što znamo.


Onaj doček nakon Münchena i dan-danas izgleda nestvarno, nepregledan špalir ljudi od aerodroma do dvorane na Gripama. Ispred nje i u njoj.
- U Americi se to ne može doživjeti, skoro tri kvarta grada je izašlo na ulice, u Chicagu bi to bilo četiri milijuna ljudi. Na primjer, pola milijuna je došlo kad smo osvojili s Bullsima, ima i tamo zaljubljenika u košarku i Bullse. I nakon 25 godina od toga ljudi dolaze, pričaju, pitaju, govore “ja sam bio u trećem redu, sjećaš li me se?” Lijepo je to, njima je to dio života. Kao i nama.

Najdraži koš? Bilo ih je u Jugoplastici gomila, ali ima i onaj protiv Indiane sa sirenom...

Najdraži koš? Postoji li takav?
- Krcato je tih poena. Koliko ih je samo bilo u Jugoplastici, sve su to super utakmice. Pogledaš tri sekunde utakmice i vrate ti se sjećanja, znaš što se desilo do kraja. Možda je koš protiv Indiane za pobjedu poseban zbog netrpeljivosti između Indiane i Chicaga. Reggie Miller je zabio i naklonio se cijeloj dvorani, svi su zviždali. I onda ti se dogodi da ti pogodiš koš za pobjedu, koš kojega se svi u Chicagu sjećaju. Pitaju me i zašto se ja nisam poklonio na centru nakon toga. Naklonio se Scottie idući dan kad smo ih dobili u Indianapolisu.


Najdraža petorka?
- Europe: Zdovc, Dražen, Dino, Divac. Paspalj je bio odličan, Arijan je mogao dati koš kad je htio, Peras isto... U NBA: Iverson, Jordan, Pippen, Rodman i Olajuwon. Kad su za mene rekli da sa 2.07 mogu napravit sve, isto je mogao Olajuwon na centru.

Oko reprezentacije je miks okolnosti koje ne možemo kontrolirati

Kako vidi probleme s kojima se susreće naša reprezentacija?
- Miks okolnosti koje ne možemo kontrolirati, imamo puno igrača u NBA, a oni ne mogu igrati kad je nama najvažnije, u kvalifikacijama za najveća natjecanja. To će se vjerojatno dogoditi i sada u olimpijskim kvalifikacijama. Nismo država od sto milijuna ljudi i nemamo 15 kvalitetnih igrača. Dobra je stvar da se kod nas, bit će valjda publike, motiv će biti velik.


Bojan Bogdanović nedavno je postigao 48 koševa, najviše što je neki hrvatski košarkaš zabio u jednoj NBA utakmici.
- Bojan igra odlično, to nije tajna, on je već veteran. Od njega se očekuje da daje poene i igra u više nego solidnoj ekipi. Dobio je odriješene ruke, ima povjerenje trenera i igrača, iskoristi priliku svaki puta. Ne vidim zašto ne bi zabijao 20-25 koševa, pa tih 48 kad ima prave postotke. Bojan igra odlično već par sezona.

Linker
23. studeni 2024 22:05