Imamo 40 minuta za spas ono malo ugleda! Poraz Hrvatsku ruši na razinu na koju nikad prije nije pala...

Bojan Bogdanović, najbolji hrvatski košarkaš i veliki navijač Hajduka, prilikom jedne - košarkaške, a ne nogometne - obostrane žalopojke u neko gluho doba noći, ispalio je, "mi smo ti kao Hajduk, uvijek neka nada, a onda razočaranje".

Negdje mi je ta misao ostala u glavi, da bi, gledajući Rijekino razbijanje na Poljudu, shvatio kako je puno točnoga bilo u Bogdanovićevim riječima.

Ima tu razlika, naravno, jer Hajduk možda neće biti prvak, možda ne dospije niti u Europu, možda se sve na Poljudu raspadne kao kula od karata, ali opet, počet će nova sezona, nova nada, novi snovi, opet će, već nakon što Bijeli uvale dva komada na teškom gostovanju u Koprivnici početkom kolovoza "sve mirisati na titulu".

Pa onda ispočetka.

E, vidite, košarka nema takav luksuz. Tamo nas večeras čeka 40 minuta za nadu. U nekom Norrköpingu, sjevernoj postaji, bojnom polju za spas ono malo ugleda koji je ostao. Pobjeda znači nešto, premda je pitanje i bi li nam ona donijela konačnu nadu, jer valjalo bi još dobiti i Sloveniju i Finsku u lipnju. Poraz nas, pak, gotovo sigurno vodi u društvo u kojemu nikada nismo bili, ali i na razinu kojoj, vjerojatno, kad moramo igrati bez pet, šest najboljih igrača - pripadamo.

Izbornik Damir Mulaomerović

RONALD GORSIC/CROPIX

Imali smo ponekad neku ludu ideju da nam može biti bolje, iako smo i tada podcjenjivali ono što je bilo zorno. Hrvatska je na Igrama u Riju, prije samo šest godina, bila peta najbolja reprezentacija svijeta, treća u Europi. Od te momčadi koja je bila tako visoko, jednu loptu od polufinala, danas će u Norrköpingu igrati samo dvojica. Filip Krušlin, u međuvremenu i kapetan, te Željko Šakić. Obojica u Riju nisu ulazila u igru.

Hrvatska bi na sjeveru Europe mogla ostati bez šanse da u najboljim godinama jedne generacije za koju bi u idealnim opcijama mogli zaigrati Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Mario Hezonja, Ivica Zubac, Kruno Simon, Ante Žižić i Luka Šamanić ostanemo na samo jednom, jedinom natjecanju na kojemu će to biti tako - na rujanskom Eurobasketu.

Nakon njega, znači od 20. rujna 2022. pa sve do rujna 2025. kad bi se zaigrao novi Eurobasket, ako se u međuvremenu sustav košarkaških natjecanja u svijetu ne promijeni, nitko od nabrojanih više ne bi zaigrao, jer na kvalifikacijama oni - a vjerojatno i netko od ovih koji dolaze (Prkačin, Matković, Gnjidić, Branković...) - ne bi mogli igrati.

Ništa od SP-a 2023., ništa od Igara 2024. Ništa više, bojim se, i od Bojana Bogdanovića, najboljeg kojega smo imali nakon tri člana Hall of Famea (Petrović, Kukoč, Rađa). Jer, kad bi to bilo tako, kad bi večeras izgubili od Šveđana, pa se time i oprostili od drugog kruga kvalifikacija za SP, Bogdanović bi u rujnu imao i posljednji nastup za Hrvatsku. Kvalifikacije neće moći igrati, a sljedeći Eurobasket na rasporedu je kad će on biti u 37. godini života. Pri tome morate znate i ovo; Bogdanović bi mogao igrati vrhunsku košarku samo dok bude važan igrač rotacije u NBA ligi, tako to barem ovako sa strane izgleda.

Možda nas čeka vrijeme Marija Hezonje u kojemu će on biti "Babo poslije Babe", ali i Hezonja bi te, 2025. godine, imao punih 30 godina. Karijera bi mu bila puno bliže kraju nego početku, Šarić će imati i godinu dana više...

I kad budete gledali večeras iz Norrköpinga, imajte i te stvari na umu. Ne igra se tu samo 40 minuta za neku običnu pobjedu. Puno više toga će stati u tih 40 minuta. Cijeli jedan sport i položaj tog sporta u državi koja, na kraju dana, sport i ne tretira tko zna kako, ali to je neka druga tema.

Budućnost nam nije neka naročita, jer sam nedavno čuo i ovo. Raspitam se tu i tamo kakvi su klinci po Hrvatskoj. I kaže mi jedan, u čije procjene ne smijem sumnjati, na temu selekcije klinaca u jednom od naših najvećih klubova, "znaš li kako to izgleda, u momčadi su neki klinci koji ne samo da nikada neće biti košarkaši, nego su to klinci koji ne mogu imati pet iz tjelesnog".

Ako niste svjesni u kakvoj smo gabuli, ako niste svjesni da samo nekolicina hrvatskih košarkaša može otići iznad prosjeka, a samo njih par može biti vrhunski, ovo je, možda, najbolja slika.

Da, treba nam čudo u Norrköpingu. Ne zbog nade. Ne samo zbog nade. O pukom se preživljavanju tu radi, bojim se.