Najbolji prijatelj Dražena Petrovića: ‘Ima jedna stvar koja me kopka svih tih trideset godina...‘

Kad pomislim da je prošlo trideset godina, teško mi je uopće i zamisliti. Sjećanje me vrati na one posljednje zajedničke dane. Ima jedna stvar koja me cijelo to vrijeme, svih tih trideset godina kopka.

Završili smo turnir u Wrocławu i nismo mogli zaspati pred jutarnji let, pa smo se šetali po gradu. Ujutro nas je pokupio autobus ispred hotela i vozio prema aerodromu. Kad smo tamo kupili stvari, on je krenuo iz prtljažnika vaditi torbu i u tom je trenutku autobus krenuo, gotovo ga je pokupio s retrovizorom. Kad sam to ugledao, povikao sam: "Pećo, pazi!". On se izmaknuo i zagalamio: "Još ćeš me ubiti ovdje", nešto usput psujući.

Cijela je ta priča oko tog povratka koji je ispao tragičan počela još za vrijeme turnira na Tenerifima, koji smo igrali uoči tih kvalifikacija u Wrocławu. On me pitao bih li kad sletimo u Frankfurt otišao s njim do Münchena, tu mi je ispričao i priču. Međutim, kad smo sletjeli u Frankfurt, padala je neka strašna kiša i odlučio je da ne idemo. Ostavio je to za nakon turnira u Wrocławu.

Kad smo sletjeli u Frankfurt nakon Wrocława, kazao mi je da pričekam, da samo provjeri čekaju li ga, a ako ne, da će s nama u Zagreb. Neću zaboraviti, između nas bila je staklena stijena, tada sam ga zadnji put vidio, poručio mi je samo: "Uzmi samo moju torbu kad sletite u Zagreb..."

Kad sam stigao u Zagreb, bili smo na večeri, na 17. katu današnjeg Westina, tadašnjeg Intercontija, moja supruga, pokojni vaterpolski trener Bruno Silić i ja. U jednom trenutku došao je do mene konobar, kazao da me netko treba na telefonu. Javio sam se, kazao: "Halo?", a s druge strane sam čuo glas...

A gdje je Dražen?

Pitao sam tko je to, nisam odmah prepoznao.

Jole je.

Upitao sam: "Šjor Jole, što se dogodilo?"

Nema Dražena...

Kažem: "Otišao je u Njemačku."

Ne, njega više nema.

Obuzela me u istom trenu jeza: "Što je bilo?"

Ne, nema Dražena. Dražen je poginuo.

Srce mi je stalo. Opalio sam šakom iz sve snage u neki drveni ormar koji je bio blizu, probio sam vrata, i okrenuo Acin broj.

Aco je plakao, kazao mi je da je bila prometna. Uzeo sam taksi i zaputio se u stan kod Doma sportova. Tamo je bio užas, Biserka je bila izvan sebe, Jole se brinuo oko nje, grozno. Izašao sam na balkon, to neću nikada zaboraviti, zapaliti jednu. Uto je došao Aco.

Oči su mu bile pune suza, zagrlio me je i kazao...

Ja mu jesam brat, mene je volio, ali koliko je tebe volio, ja ti to ne mogu ni opisat‘...

Tu je blizu stanovao Tarzan Cvjetković, sjećam se da smo se spustili kod njega i počeli organizirati stvari.

Nakon dva dana Neven Spahija i ja, zajedno s prevoditeljem i vozačem krenuli smo u Njemačku po tijelo. Bio sam razbijen. No stigli smo tamo, a tijela – nije bilo. Kazali su nam da je otišlo za Zagreb. Pokupili smo samo osobne stvari, novčanik, sat, lančić, a bio je tu i neki broj, s porukom da se javim. Nisam znao što bih s time, ali nekako smo odlučili Spajki i ja da nazovemo. Javila se neka gospođa, ispalo je da je to Klarina majka, ali nisam bio raspoložen za tu priču. Jednom, kasnije, vidio sam Klaru, jednom i nikada više.

I krenuli smo za Zagreb, ja sam sjedio naprijed, Spahija iza, kad u jednom trenutku ni sam ne vjerujem što vidim. Vidim mrtvačka kola sa zagrebačkom registracijom. Stali smo na prvo ugibalište, prepoznali se. U Zagrebu su, već u to vrijeme, sve oko pogreba preuzeli na sebe Acina supruga Jadranka i Božo Miličević.

Dražena sam prvi put upoznao na nekoj međusobnoj kadetskoj utakmici u Zadru. On nama nije bio drag, nije jer je bio najbolji, bili smo na njega ljubomorni. I na terenu je uvijek bio na nekoj granici bezobrazluka. Ali tu je bila kvaliteta, upornost. Nama je bilo neshvatljivo kako se netko diže u šest ujutro da bi trenirao, pa od osam ide u školu. Neshvatljivo je bilo kako netko cijelo ljeto trenira, kako ga ne zanima odlazak na plažu. Međutim, on je i tada bio svjestan da s tim nevjerojatnim radom može napraviti igračku razliku.

Zbližili smo se na pripremama u Kranjskoj Gori uoči kadetskog EP-a. I tamo smo odmah kliknuli, ono, od prve. U toj generaciji bili su i Perasović, koji je bio s nama, zatim i Lukenda, Petović, Milivojša, vodio nas je Rusmir Halilović.

Mene su kod Dražena uvijek privlačile neke fundamentalne stvari. Bio je jako iskren, ono što je mislio, to bi ti i rekao. Nije bio od onih ljudi koji bi čuli nešto sa strane, pa prema tome donosili svoj sud. Ono u što je bio uvjeren, to bi on i kazao. Uostalom, on je bio veliki radnik, a tko je veliki radnik, taj je i dobar čovjek.

Možda je za širi krug ljudi Dražen bio zatvorena osoba, ali nikada se nije odbio potpisati nekome. Međutim, kad bi ga u nekom širem društvu, od nekih dvadesetak, tridesetak ljudi netko pokušao dobiti kao prijatelja, tu je bio pod ručnom.

Privatno je bio drugačiji, opušteniji. Ljudi ga i danas doživljavaju kroz treninge do iznemoglosti, kroz trofeje, govori se o njemu kao o nekakvom stroju, ali meni je u očima to uvijek samo čovjek. Dražen. Sjećam se kada je jednom, za vrijeme neke All Star pauze, došao kod nas u Boston. Sjećam se da je i tada trenirao. Supruga je jednom spremala ručak, a Dražen je gotovo sat i pol vremena, dok smo čekali objed, proveo igrajući se s mojim kćerkama, koje su tada imale dvije-tri godine. Valjao se s njima po podu, pričao im priče. I to je bio Dražen.

Košarka je za njega bila broj jedan. Iako je imao obitelj, prijatelje, veze u kojima je bio. Isprva sam se znao naljutiti kad bismo negdje izašli, a on bi se pokupio kući. Ako bi ostao do 1.30 vani, to je bila stvarno rijetkost. On je znao da ga već drugo jutro čeka trening. Ne, nije bio od noćnih tipova, definitivno. Kad sam dolazio u Zagreb, inzistirao je da spavam kod njega u stanu kod Doma sportova, a otišli bismo do Saloona, Kavkaza, Splendida, restorana kod Lopatnyja, gdje je volio pojesti paštu, ali to nisu nikada bili izlasci – ‘ajmo van, pa kad se vratimo, vratimo se. Ujutro je, naime, bio trening.

Ostatak teksta kojeg je napisao Stojko Vranković i mnoštvo drugih priča pročitajte u knjizi "Dražen - Košarkaški Mozart" koja je u prodaji na svim kioscima.

• Zvonimir Boban piše za SN o Draženu Petroviću
• Goran Ivanišević piše za SN o Draženu Petroviću
• Aco Petrović piše za SN o Draženu Petroviću
• Neven Spahija piše za SN o Draženu Petroviću

SN