Srbi uvjereni u prvo zlato, ali su u strahu od "nove Italije"

Prije tri godine to je izgledalo gotovo u vlas isto. Maknite se s postolja, jer ono najviše, rezerevirano je samo za Srbiju. Iza najboljeg igrača svijeta, Nikolu Jokića. I Srbija je dominirala u uvodnom dijelu Eurobasketa da bi se prebacila u Brelin i tamo naletjela na svoju crnu mačku dvadesetih godina ovog stoljeća, Italiju.

Talijani su Srbe samo godinu dana ranije, i to usred Beograda, odvojili od Igara u Tokiju, a onda je Gianmarco Pozzecco u nastupu neopisivog ludila kreirao i senzaciju u Berlinu. Pešić je bio na rubu, bio je spreman sklopiti knjigu svoje impresivne karijere, Nikola Jokić blizu toga da sve pošalje u neku stvar. Tako je to barem izgledalo.

Vrijeme je, naravno, učinilo svoje. Pešić je jedno vrijeme bio stigmatiziran od kogagod je stigao, no Savez je tada stao uz vremešnog izbornika i on je zaradio priliku da vodi Srbiju na SP.

Tamo, u Manilli, zaustavljeni su tek od Nijemaca u finalu. Izanjih je bilo, međutim, prvenstvo koje da se odigralo godinu dana ranije, značilo bi vjerojatno zlato. U Manilli su Nijemci bili u finalu goropadni, ali srebro, novo srebro za Srbiju - imaju ih otkako igraju samo kao Srbija čak pet i niti jedno zlato (jedno na OI, dva sa SP i dva s Eurobasketa) - bilo je prihvaćeno kao veliki uspjeh i dobra podloga za Igre u Parizu. Tu su, pak, imali nesreću što se ždrijeb namjestio tako da u polufinalu idu na SAD i da u tom polufinalu Steph Curry pronađe čaroliju. Srbija je imala SAD na konopcima, nikada tako jak SAD nije više patio u jednoj utakmici na Igrama nego je patio u tom polufinalu Pariza. I spasili su se. Iako, da je Ognjen Dobrić pogodio otvorenu tricu za plus šest na dvije minute i pol minute do konca, tko zna kako bi danas izgledala povijest ovog sporta

SAD se provukao, kao što se Srbija spasila u četvrtfinalu kad je morala nadoknađivati minus dvadeset Australiji. Na koncu, u ogledu za broncu u Parizu sredili Nijemce i uzvratili im za poraz u finalu Manille, a nakon toga su se epski napili i jedva došetali do postolja.

Srbi su slavili broncu, znajući da su mogli i više od toga, ali to ih napunilo samopouzdanjem za ono što slijedi, za ono što počinje u srijedu. Novi Eurobasket i novu, vjerojatno i najbolju priliku za konačno zlato.

Pešić je i dalje izbornik, iako će u četvrtak, drugog dana Eurobasketa napuniti 76 godina. Tu je i dalje Nikola Jokić, tu je i dalje Bogdan Bogdanović, a to znači da je Srbija zapeta puška. Koja će pomesti svakog tko joj se nađe na putu tijekom priprema, koja će otpuhati Luku Dončića i Slovence pred koji dan s trideset razlike.

Jedini problem tijekom priprema bila je ozljede Vase Micića, no i on je zaigrao u posljednjoj provjeri, što znači da je povratnik iz NBA lige i novi igrač Hapoel Tel Aviva spreman. I trenutačno je jedni problem za Pešića koga otpisati, jer ima za podijeliti samo 12 dresova.

U odnosu na posljednja velika natjecanja, Srbija danas ima neke klince koji su narasli, pa je Nikola Jović postao snažno oružje, a i Filip Petrušev više nije džoker, nego sjajan u suradnji s Jokićem. Ostatak je provjeren, s time da se u reprezentaciju, kao još jedan osigurač na lopti, vratio Stefan Jović. Tu su ionako Micić i Aleksa Avramović, tu su Bogdanović i Marko Gudurić, tu je iza Jokića na petici i Nikola Milutinov.

Svetislav Pešić

DAMIEN MEYER Afp

To je reprezentacija koja je silno široka, s kojom je moguće odigrati štošta i za koju se vrlo teško spremati. Ili, nije. Ako pitate Talijane.

Oni imaju recept. Nicolo Melli je izvlačio Jokića, otvarao reket, pogađali su u serijama, igrali s velikim samopouzdanjem. Slično onome kako je to radila Australija u četvrtfinalu Pariza kad je imala dvadeset viška.

I jedini problem u ovom trenutku za Srbiju jest strah što će biti ako se dogodi loš dan. A on se dogodi. I ne mora to biti Italija, može to biti netko drugi od serijala reprezentacija koje čuče i čekaju šansu iz rezervnog plana favorita. Recimo, Turska, koja je silno jaka. Nikada jača. I ima napokon zdravog Shane Larkina. Da ne govorimo o prvima do Srbije, a to su Nijemci ili Francuzi...

Da danas, samo četiri dana uoči prvih podbacivanja na Eurobasketu pitate bilo koga u svijetu košarke tko će osvojiti zlato i tko za to ima najviše šanse, odgovor bi valjda u devedeset posto anketiranih bio - Srbija.

Što mora biti, kako god se uzme, i opterećenje. Svetislav Pešić ima zacijelo ideju sa zlatom zaokružiti veličanstvenu karijeru, a što ima u planu Nikola Jokić, teško je reći.

Sljedeći Eurobasket je za četiri godine, a to je natjecanje na kojemu bi Srbi možda mogli biti u šansi u kakvoj su danas. Pitanje je kakav će biti SAD ili Kanada na SP u Kataru, pitanje je hoće li netko u sljedećim godinama kad napokon stasa Victor Wembanyama moći zaustaviti Francuze. Slična će priča biti i na Igrama u Los Angelesu. Odnosno, Srbija će i tada biti favorit za jednu od medalja, ali i ne za samo zlato. Sada jest.

I na kraju, tko zna što bi moglo biti za četiri godine. Hoće li Nikola Jokić tada više igrati za reprezentaciju, jer bit će tada u 35. godini, a Bogdan Bogdanović već sada ima pune 33, imat će punih 37 za četiri godine na sljedećem Eurobasketu.

Sve to skupa izgleda kao da je ovaj Eurobasket najbolja šansa za zlato. Ove generacije. Za prvo srpsko zlato uopće. S obzirom na tekent koji se tu skuplja godinama, realno je pravo čudo da ga već nemaju. Nikola Jokić i Bogdan Bogdanović su stoga možda u posljednjem pohodu u kojemu će biti ovako veliki favoriti.

Ali, bila je to Srbija i prije tri godine u Berlinu...