Uobičajeno je trenutni loš rezultat reprezentacije izazvao tjeskobno stanje unutar našeg nogometa. Unutar mjesec dana rastopila se euforija rujna, s naslovima “Može li napokon Hrvatska do europskog naslova”. Vatreni imaju tri mundijalske medalje, ali na EP najbolji domet im je prolaz grupe i eliminacija u prvom kup-dvoboju. Prilično jasan pokazatelj kako je konkurencija EP-a jača nego Mundijala, te posljedično veći izazov...

Hrvatska je još u utrci za plasman na EP u zemlji gdje je prije 18 godina doživjela debakl Mundijala, eliminacijom u grupi s Brazilom, Japanom i Australijom. Vatreni su si sada zakomplicirali direktnu liniju za Njemačku. Ne uspiju li tim putem u studenom, Vatreni će imati popravni u doigravanju, s više-manje slabijim suparnicima od sebe. Ako ni tada ne bi izborili Euro, onda ne bi ni zaslužili nastup. U takav scenarij ne vjerujemo, jer Hrvatska je dovoljno konkurentna da nadmaši Estoniju, Poljsku ili Italiju u doigravanju, ako već Wales neće kiksati protiv Armenije u gostima te s Turskom kod kuće.

Glamurozna zavjesa

Bit priče, međutim, odmaknuta je od natjecateljskog ishoda kvalifikacija. Prođe li Hrvatska, i neovisno o dometu na Euru, ona ima dubinski složenije probleme sutrašnjice. O njima se unutar hrvatskog nogometa malo tko značajnije bavi. Reprezentacija je 30 godina termometar raspoloženja šire javnosti, nogometnog vodstva i društvenih percepcija nogometa.

U klubovima je u konstantnom opadanju broj mladih i reprezentativnim potencijalom obećavajućih startera

To je bila i, nažalost, ostala glamurozna zavjesa iza koje se kriju problematike domaće proizvodnje, koje vrlo ozbiljno dovode u pitanje opstojnost Hrvatska na razinama protekla tri desetljeća. Na stranu tri medalje, ta dubinski vrijedna razina odnosi se na činjenicu da je tako bazom mala Hrvatska ostvarila čak 12 plasmana od 14 velikih turnira.

TOM DUBRAVEC/Cropix

Jedini preskoci bili su Euro 2000. (Ćiro Blažević) te Mundijal 2010. (Slaven Bilić). Neovisno o tome hoće li biti 13. plasmana na 15. natjecanje, ovo je vrijeme koje ukazuje da se u hrvatskom nogometu (HNS), žurno i strateški temeljito trebaju preispitati ulozi budućnosti. Iako je sada lagana panika za Euro, jedan preskočeni turnir čak i nije katastrofa, to nam i iskustvo govori. Bit će katastrofa ako u HR nogometu napokon ne shvate da je proizvodnja igrača, razina s kakvom su se postizali prije navedeni rezultati, u debelom zastoju.

U klubovima je u konstantnom opadanju broj mladih i reprezentativnim potencijalom obećavajućih startera. Što posljedično znači da nestaje igrača zanimljivih velikim europskim klubovima, a s čijom nadogradnjom je Hrvatska uvijek dobivala štih momčadi klasnih individualnih vrijednosti. Real, Barcelona, Bayern, Monaco, Atletico Madrid, Inter, Juventus, Napoli, Chelsea i slični velikani imali su do prije par godina hrvatske reprezentativce. Danas, izuzev Modrića (Real) i dva svježa pojačanja Manchester Cityja (Kovačić, Gvardiol), vatreni kandidati su uglavnom dio osrednjih klubova različitih nacionalnih liga.

Strategija za pet ili sedam godina

Ako se nastavi ovaj trend, prepoznat i u limitima mladih selekcija, krivulja dosega ponajboljih igrača HNL-a ostat će na nižim razinama u odnosu na standarde. To će posljedično donijeti i manje kvalitete za Vatrene koji bi trebali nastaviti ispunjavati očekivanja šire javnosti, a to je uloga protagonista na velikim turnirima.

ADRIAN DENNIS Afp

Jesu li tih opasnosti svjesni u HNS-u, krovnoj organizaciji domaćeg nogometa, koji živi od klubova i njihove produkcije? Sudeći po strategiji funkcioniranja, a to je fokus na A reprezentaciju, nisu osvijestili stanje na “terenu”. Često imate dojam da klubovi postoje zbog HNS-a, a ne obrnuto. Previše je stremljenja glamuru, pa se kroz rezultat i život Vatrenih tumači ružičasta zbilja nogometa. No HR nogomet nije reprezentacija, HR nogomet je domaća liga, klubovi, omladinska natjecanja, infrastruktura i svi oni procesi koji su temelj stvaranju kvalitete mladih igrača.

Ako netko misli da je problem odveć dramatiziran, dovoljno je pogledati činjenicu da U21 nema dovoljno braniča

S obzirom na malu bazu Hrvatske, to je već težak proces, a ako se (do)pušta njeno kvantitativno smanjivanje, to će biti katastrofa prvo za klubove, a onda i posljedično za standarde reprezentacije.

Tko bi tome, za početak, trebao stati na kraj i ponuditi strategiju razvoja nogometa za idućih 5-7 godina? Naravno, HNS! No nije to stvar političkih ideologa unutar Kuće nogometa, nego bi prioritetno to bio zadatak stručnih tijela. Nažalost, stručna komisija koja bi trebala biti polazišna točka svih ideja, strategija za revitalizaciju proizvodnje kvalitete, nema niti snagu imena iz svijeta struke, još manje ima snagu odluka koje “potpisuje” uglavnom u ime političkih smjernica unutar HNS-a.

Struka na sve nižim razinama

Ako netko misli da je sve to odveć dramatizirano, dovoljno je pogledati činjenicu da U21 nema dovoljno braniča i pogotovo onih koji igraju po klubovima. Ili neka se analiziraju dometi klubova u trećoj po snazi UEFA ligi, gdje naših nema od prednatjecanja. Ili neka se uvidi da naša struka već 20 godina ne može proizvesti “normalno desno reprezentativno krilo”.

Darren Staples/imago Sportfotodienst/profimedia

O tehničko-taktičkoj (ne)razvijenosti mladih igrača, igri momčadi, dalo bi se tomove napisati. Nikad strožih i kompliciranijih procesa obrazovanja Akademije (i) trenera, a ono status struke i posljedične proizvodnje igrača na sve nižim razinama. Tko će napokon drmnuti o (HNS-ov) stol i razdrmati tu učmalost u kojoj se topi snaga domaćeg nogometa i dovodi u veliko pitanje opstojnost brenda Vatrenih za budućnost i kontinuitet vrijednosnih razina?