Dana 14. lipnja 1967. godine Dinamo je "pao s trulog balkona" Vile Rebar i nikada nakon toga tragičnog događaja nije više bio relevantni klub u europskim okvirima. Pao je Stjepan Lamza, otišao je Branko Zebec, otišli su i nogometni gentlemani Rudi Belin, Slaven Zambata i Krasnodar Rora. Nakon njih su dolazili Zlatko Kranjčar, Velimir Zajec, Marko Mlinarić, Zvonimir Boban, Davor Šuker, Luka Modrić, Ivica Olić i Mario Mandžukić, sve nogometni monumenti, ali povratak u europsku nogometnu elitu nije se dogodio. Dinamo je postao više od kluba, simbol hrvatstva, ali nikada više nije vratio imidž velikoga nogometnog kluba, kakav je bio od 1963. do 1967. godine. Bilo je fantastičnih generacija, od 1982. do 2008. godine, bilo je bljeskova, poput remisa na Old Traffordu i pobjede nad Arsenalom, ali u ozbiljnoj nogometnoj konkurenciji Dinamo je postao beznačajni klub s ruba Europe.
Bilo je i velikih igrača i trenera, padali su velikani poput Ajaxa, Celtica, Porta i Arsenala, ali niti jedan igrač nije bio Štef Lamza, niti jedan trener Branko Zebec. Često sam se pitao zašto je to tako i otkrio sam jedan podatak na granici bizarnosti - u 40 godina Dinamo je dobio samo šest utakmica u studenome. Možda je taj podatak plod slučajnosti, možda je i nevažan, a možda i "ukleti studeni" govori da se negdje uporno i grubo griješilo. Tri najvrednije utakmice koje je Dinamo dobio u jedanaestom mjesecu su dvije pobjede u Ligi prvaka, kada su u režiji Velimira Zajeca padali Porto (3-1) i Ajax u Amsterdamu (1-0), te pobjeda nad MTK u Budimpešti, pod ravnanjem Osvalda Ardilesa, kada se Dinamo, tada Croatia, plasirala u Ligu prvaka. Da, sjetio sam se još jedne pobjede u studenome, kada je Ćiro Blažević nakantao belgijski Beveren sa 6-1, i 4. studenoga 2010. godine, pobjede u Bruggeu, kada su Sammir i Bišćan pod rukom Vahida Halilhodžića u Zagreb donijeli pobjedu od 2-0. Da, bile su još dvije pobjede, nad Torinom (1977.) i Parmom (1-0), ali je u prvim utakmicama već bilo riješeno pitanje prolaska u idući krug. I to je baš sve u 40 godina!
Još jedan podatak, opet na rubu bizarnosti, prati hrvatsku reprezentaciju. Treće kolo bilo je kobno za "vatrene" na sedam od osam turnira, na kojima je Hrvatska sudjelovala. Na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. godine u Nottinghamu smo izgubili u "režiji" Ćire Blaževića od Portugala (0-3), dvije godine kasnije, na SP u Francuskoj u trećem kolu turnira pobijedili su nas Argentinci u Bordeauxu (0-1), a 2002. godine u Yokohami fatalan je bio Ekvador (0-1). Otto Barić je 2004. izgubio u Lisabonu od Engleza (2-4), Cico Kranjčar na SP u Njemačkoj izvukao je bezvrijednih 2-2 protiv Australije u Stuttgartu. Jedinu pobjedu u trećem kolu zabilježili smo 2008. godine, kada smo u Klagenfurtu pobijedili Poljsku (1-0), ali je i prije te utakmice sve bilo riješeno u našu korist. Na EP u Poljskoj 2012. godine u trećoj utakmici prvog kruga poraženi smo od Španjolske (0-1), a u Brazilu, 2.014. godine u Recifeu, u trećem kolu zgazio nas je Meksiko (1-3)...
Ne znam jesu li i Dinamov ukleti studeni i fatalno treće kolo nacionalne momčadi pitanje za glavne trenere, kondicijske trenere ili psihologa? Pitam se, bi li se Ante Čačić trebao pozabaviti tim podatkom ili misli da je to slučajnost. Ima li odgovor kako ovaj put ne izgubiti treću utakmicu, jer imam prokleti osjećaj da će baš ona odlučivati o našem plasmanu u drugi krug. Imaju li Čačićev kondicijski trener, a i savjetnik Romeo Jozak formulu da se to još jednom ne dogodi, ili će ovaj tekst smatrati običnom novinarskom travestijom? Dobit će u ruke "suhi limun", iscijeđenu, umornu momčad, potrošene igrače, koji očito svih ovih godina nisu pripremani za europski ritam utakmica. Je li možda odgovor u svježini?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....