Monika Seleš još uvijek je slavna, još uvijek na svim listama najboljih tenisačica svih vremena, još uvijek rekorderka, ali nije sveprisutna u javnom životu kao mnoge druge sportske legende. Rijetko daje intervjue, ponekad sudjeluje u humanitarnim mečevima i surađuje u dobrotvornim projektima Zaklade Laureus. Udata je za američkog milijardera, biznismena Toma Golisana koji je čak 32 godine stariji od nje. Ne priča o svojem privatnom životu. Jedan od rijetkih iskoraka u neku vrstu showbiza bilo je njezino sudjelovanje u američkoj verziji "Plesa sa zvijezdama" još 2008. godine.
Već dugi niz godina radi na podizanju svijesti o poremećajima u prehrani. Također, surađuje s farmaceutskom kompanijom koja razvija lijek za poremećaj prejedanja, to jest, kompulzivno prejedanje. Osim svojih memoara iz 2009. godine "Getting a Grip: On My Body, My Mind, My Self", sudjelovala je u stvaranju serije dječjih knjiga čija je radnja smještena u fiktivnu tenisku akademiju. Kako stoji na njezinim profilima na društvenim mrežama i njezinu sajtu, nezaboravna sportašica koja danas, 2. prosinca, slavi 51. rođendan, je motivacijska govornica, promotorica mentalnog zdravlja i zaljubljenica u fitness. Također, radi na udomljavanju pasa koji teško pronalaze svoje obitelji "jer nisu slatki".
Sportska junakinja bivše Jugoslavije
Seleš je bila jedna od najvećih sportskih junakinja bivše Jugoslavije - toliko da je s 10 godina u žestokoj konkurenciji proglašena sportašicom godine. Slatka, plavooka djevojčica velikog talenta, obožavana i nepogrešiva u očima "naroda i narodnosti", jednom je ispričala kako u djetinjstvu nisu baš svi podržavali njezinu ljubav prema tenisu, ponajviše zato što je - djevojčica. Učila je igrati na parkiralištu, a jedino su otac Karolj, majka Ester i stariji brat Zoltan, također sjajan tenisač, bili uvijek uz nju. Tata, karikaturist i snimatelj, koji se i sam bavio sportom i bio dvostruki prvak Jugoslavije u troskoku, mislio je da bi kći bila sjajna atletičarka. No, prihvatio je njezinu ljubav prema tenisu i pomogao joj uvježbavati udarce dominantnom lijevom rukom, te karakteristično držanje reketa objema.
Teški počeci
Imala je 13 godina kada je, na krilima svojih uspjeha, dospjela do slavne Bollettierijeve teniske akademije na Floridi. Tamo je trenirala s Andreom Agassijem i Jimom Courierom. U početku joj nije bilo lako, jedini oslonac bio joj je stariji brat koji je s njom došao u SAD, no nije posustala. Kada je cijela obitelj došla u Sjedinjene Države, 1988. godine, bila je presretna, ma koliko joj naporan bio sportski život. Postala je profesionalka u veljači 1989. godine, dva mjeseca nakon svojeg 15. rođendana i ubrzo osvojila prvi naslov, a u lipnju dospjela u polufinale French Opena. Do kraja godine bila je 6. na WTA listi. Postala je Mala Mo, tenisko čudo.
- Kao da ulazite u zonu sumraka - opisat će godinama kasnije svoja iskustva tenisačica koja je 1994. godine dobila američko državljanstvo, a od 2007. ima i mađarsko. - Sve ide jako brzo tako da morate učiti u hodu. Nema nekog plana koji slijedite, nemate koga nazvati. Najbolji opis toga je da vrlo mladi postajete svojevrsna tvrtka. Počinjete zapošljavati ljude iako ste tinejdžerica i ne znate ni koju biste boju kose voljeli imati sljedeći tjedan.
U razdoblju od siječnja 1991. do veljače 1993. godine osvojila je šest od sedam grand slam turnira na kojima je igrala, a došla je do finala na još 33 od 34 turnira. Osvojila je 22. Njezin pobjednički zbroj u postocima iznosio je nevjerojatnih 92,2 posto.
Probodena nožem
Kuhinjski nož prekinuo je njezinu dominaciju, a na neki način i promijenio svijet ženskog tenisa. U travnju 1993. godine, dok je sjedila na klupi tijekom stanke u meču u Hamburgu protiv Magdalene Maleeve, Günter Parche, fan njezine najveće rivalke Steffi Graf, zabio joj je nož u leđa, među lopatice. Želio je spriječiti njihove buduće susrete i borbe.
Svijet je bio užasnut: na mutnoj video snimci vidi se kako Seleš pada na pod, drži se za leđa, dok se gledatelji hrvaju s Parcheom u pozadini. Snimka je i danas podjednako šokantna, kao onoga dana kada je snimljena.
Srećom, nož je ušao u tkivo samo jedan i pol centimetar. K tome, oštrica se zabila na mjestu gdje nije oštetila živce i kralježnicu - centimetar ulijevo i vjerojatno bi bila paralizirana.
Mentalni ožiljci
Nakon nekoliko dana u bolnici u Njemačkoj, prebačena je na daljnje liječenje i rehabilitaciju u SAD. Imala je samo 19 godina, a nož joj je nanio fizičke, ali i psihičke povrede. Fizičke su rane relativno brzo zarasle, no mentalni ožiljci nikada nisu do kraja zacijelili.
- Imam dvije karijere, prije napada i nakon napada - rekla je u jednom od svojih rijetkih intervjua 2019. godine - Ne dopuštam da me to definira i određuje tko sam. I ne želim ni da me tenis definira. Razmišljam o sadašnjosti, o tome kako biti dobra osoba. Sretna sam i zato što sam se nakon svega odlučila vratiti i nikome nisam dopustila da mi oduzme moju ljubav prema sportu.
U autobiografiji koju je objavila 2009. godine napisala je: "Prvog tjedna poslije ranjavanja nisam mogla pomaknuti ruku, ali osjećala sam blagu nadu da ću se potpuno oporaviti i za nekoliko mjeseci opet biti ona stara.Tada još nisam bila potpuno svjesna ozbiljnosti onog što mi se dogodilo u Hamburgu".
Život joj je u tom trenutku udijelio još jedan težak udarac. Ocu Karolju dijagnosticiran je rak i to u uznapredovalom stadiju.
"Željela sam biti pored njega, ali morala sam prvo sebe izliječiti. Svoju sam frustraciju dva mjeseca izbacivala uz pomoć fizikalne terapije, napadajući je istim intenzitetom kojim sam igrala tenis. Prolazila sam kroz bolne i bezbrojne vježbe jačanja mišića pomoću mekih plastičnih traka koje je zaista teško razvući," napisala je.
Pala na ‘ljestvici važnosti‘
Priznala je i da je osjećala da su je "gurnuli u stranu".
"Trenirala sam pet, šest sati dnevno i imala sve te ljude oko sebe, a onda je to odjednom nestalo", opisala je, "Prije su mi se svi odmah javljali na telefon, a onda sam odjednom čekala dva tjedna da mi se jave, jer sam pala na nekoj ljestvici važnosti. Shvatila sam tko su mi pravi prijatelji i naučila lekciju o ljudskoj prirodi".
Nakupljene traume potaknut će poremećaj u prehrani. Naizgled je jela normalno, no potajno se prejedala junk foodom. Udebljala se, a dijagnosticiran joj je i PTSP kao posljedica hamburškog napada.
"Uz sve strahove i fobije više nisam mogla kontrolirati svoj apetit. Trajalo je godinama. Bilo me sram jer nisam mogla prihvatiti da nemam nešto pod kontrolom, ali jednostavno se nisam uspijevala zaustaviti s hranom. Pojela bih goleme količine u kratkom vremenu što se, naravno, loše odrazilo na moju formu nakon povratka na terene," otkrila je u knjizi.
Njezin je napadač izbjegao zatvor, zbog mentalnih problema, a njezin pokušaj da tuži njemačke teniske šefove zbog propusta u osiguranju, nije uspio.
- Nije se činilo kao da je pravda pobijedila - rekla je Seleš mnogo godina kasnije.
Povratak na teren
Vratila se na teren u ljeto 1995. godine i osvojila naslov u Torontu, ušla u finale US Opena, te pobijedila 1996. na Australian Openu. Bila je to njezina posljednja velika pobjeda. Njezin otac umro je u srpnju 1998. godine, nakon teške borbe s bolešću, a ona je noseći njegov prsten na lančiću zaigrala na Roland Garrosu i stigla do finala. Dvije godine kasnije, kao članica američke reprezentacije, osvojila je i brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Sydneyju.
Posljednji njezin nastup na nekom turniru bio je onaj na French Openu 2003. godine, na kojem je igrala iako nije do kraja zaliječila ozljedu stopala koja ju je mučila od proljeća. Prvi put u karijeri, izgubila je u prvom meču nekog turnira. Nakon toga je, u biti, otišla u mirovinu, iako je to službeno učinila tek 2008. godine.
Mirovina
Teniski eksperti i sportski analitičari i danas pokušavaju izračunati što bi sve postigla i napraviti neki model svijeta ženskog tenisa u kojem Seleš nije proživjela užas u Hamburgu.
Seleš je intervjuu 2019. godine govorila i o tome kako se tenis promijenio od njezina doba. Danas tenisačice kreću u profesionalne vode kasnije. Vodeće na listama su vrlo rijetko mlađe od 25 godina, tinejdžerice.
Ona smatra da je to dobro - mnogo je više natjecanja koja se događaju istovremeno, što "razvodnjuje" izbor natjecateljicama, a i očekivanja su realističnija, čak i kada su u pitanju vrhunske tenisačice.
- U moje vrijeme, ako nisi upao u polufinale svaki tjedan osjećao si se loše. Sada osvojiš turnir, a onda ne moraš igrati sjajno sljedećih osam mjeseci i opet je dobro - kazala je.
Smatra da je bila sretna što je bila među prvim tenisačicama koje su mogle potpisati ugovore s kompanijama koje proizvode sportsku opremu i odjeću. To je pomoglo da pojača budžet uz 15 milijuna dolara koje je osvojila od raznih nagrada.
- Dvije generacije nakon mene imale su još više sreće, a ove danas još i više - objasnila je.
Ljubav prema tenisu
Ono što joj se ne sviđa je nemilosrdnost društvenih mreža.
- Odeš van i napraviš nešto šašavo, jer si osvojila turnir i tinejdžerica si i želiš proslaviti. To poprimi goleme razmjere. Nekada bi možda netko napisao nešto o tome, no ne bi dospjelo do 10 milijuna ljudi na Twitteru - rekla je.
Kroz sve što je prošla, od bajkovitog početka, osobnih tragedija, preko povratka i umirovljenja, zadržala je ljubav prema tenisu.
- Uvijek govorim mladim ženama: ‘Sport je jako težak ako ga ne volite. Budite sigurne da ga volite, vježbajte svakodnevno i držite se toga. U suprotnom, prije ili kasnije će vas slomiti, a to je gadno‘ - kazala je.
Godinama je razmišljala je li njezin poremećaj u prehrani povezan samo s napadom u Hamburgu ili je bio posljedica intenzivnog pritiska koji joj je donio status jedne od najvećih sportskih zvijezda 1990-ih.
- Puno toga u tenisu vrti se oko sponzorstava, suradnji i izgleda. Kada sam se počela debljati, shvatila sam da me ljudi gledaju i misle si: ‘Kako si je to mogla napraviti?‘. Sponzori su mi govorili: ‘Vidi tebe, što ti se dogodilo?‘. Htjela sam reći da sam još uvijek ona ista osoba, da nije važno kako izgledam. Reći što se događa. No, u to vrijeme, s mojom generacijom, nije se o tome govorilo. Guralo se pod tepih. Nije se mislilo kako su poremećaji prehrane bolest kao svaka druga, jer hrana je dio naše svakodnevice. - prisjetila se.
Bilo je to jedno od razdoblja u životu u kojem je osjećala najveću usamljenost. Otvorenih razgovora o mentalnom zdravlju nije bilo, čak su bili svojevrsni tabu, a Seleš je imala i dodatni minus jer je cijeli njezin tim suradnika bio - muški.
Duboka depresija
- Bilo je teško i bila sam usamljena i zato što su tada dominirali muškarci kao agenti, treneri, sve... Bila sam u dubokoj depresiji, no kao iznimno jaka natjecateljica i netko tko je prema vani vrlo jak, ni samoj sebi nisam mogla priznati što me muči, a kamoli vanjskom svijetu i svojem agentu. Oko mene su bili muškarci koji nisu razumjeli osjećaje, bavili su se samo činjenicama.- kazala je.
U svojoj biografiji napisala je kako su joj se, kada je počela pričati u javnosti o mentalnom zdravlju i poremećajima prehrane, javile mnoge sportašice, neke i iz svijeta tenisa, i podijelile s njom svoja iskustva.
- Nikada ne biste pomislili kada ih pogledate da imaju takvih problema. Shvatila sam da da nije bitno kako izgledamo i kakvu sliku pokazujemo svijetu. Nadam se da će neka mlada žena koja ulazi u sport znati da je u redu ako se bori s težinom, poremećajima prehrane i biti otvorena za razgovor - rekla je u intervjuu.
Seleš smatra da je jedan od načina da se popravi mentalno zdravlje sportašica da više žena bude uključeno u njihove timove, jer one mogu bolje pomoći u nošenju s pritiscima kojima su žene izloženije nego muškarci.
Borba i dalje traje
- I danas kada pogledate tko je na klupi, vidite uglavnom muškarce. Još uvijek je to borba i moramo raditi male korake. Bilo bi lijepo vidjeti više žena na mjestima trenerica i menadžerica sportaša - zaključila je u intervjuu.
U srpnju 2009. godine Monika Seleš je primljena u Međunarodnu tenisku kuću slavnih u Newportu, u SAD. Imala je i više od potrebnog za tu počast - devet grand slam naslova i još 44 osvojena turnira, dva puta je bila prva tenisačica svijeta...U svojem govoru rekla je kako je ulazak u kuću slavnih sjajan način da se zaključi fantastična karijera.
- I što je još važnije, imala sam sreće jer sam radila nešto što volim. Zato se nadam da ću u mojem drugom životu, kako ga zovem, pronaći nešto oko čega ću biti tako strastvena kao što sam bila s tenisom. - rekla je u svojem govoru.
Zahvalila je svima koji su uz nju bili od prvoga dana - i kada je bila svjetski broj 1 i nakon napada nožem i nakon povratka na teren.
U jednom trenutku čak je pozdravila okupljene svojim karakterističnim teškim uzdahom, jecajem ili stenjanjem, zvukom koji je ispuštala kod svakog udaranja lopte i koje je tijekom godina na njezinim mečevima bilo za mnoge šokantno, uznemirujuće, pa čak i "neprimjereno".
- Za dobra, stara vremena - rekla je kroz smijeh.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....