Iako joj je tek 21 godina i još uvijek je studentica splitske Akademije za glumu, Ana Uršula Najev je već napravila prve profesionalne korake na velikoj pozornici splitskog HNK, kao i na filmu. Uskoro će biti prikazana dva filma u kojima igra epizodne uloge, a ovoga ljeta sprema se preko granice na snimanje dramske TV serije. Kad se zbroji njezin angažman u glazbenom svijetu, a osim ulogica u videospotovima zarađuje pjevajući na gažama, pa još i obaveze na studiju glume, ispada da i nema slobodnog vremena, piše Slobodna Dalmacija.
Tim više što je kod kuće ne čekaju sa skuhanim ručkom i čistom odjećom – što je neki studentski standard na ovim prostorima - jer ona vodi samostalan život, kaže, od sedamnaeste godine. Odnedavno je brat doselio k njoj, a ljeti gotovo svakodnevno pjeva da što više zaradi. Nije da ne bi mogla tražiti od svojih, ali ona voli živjeti po svome, objašnjava.
Takav stav se morao odraziti i na njezinu zrelost, što se odmah uoči kad sjedneš preko puta ove prekrasne zelenooke i dugokose djevojke koja podsjeća na žene iz kruga Ingmara Bergmana. Na prijemni na glumu otišla je u stilu “sve ili ništa”, i uspjela je - iz prvog pokušaja.
Budući da igra u najnovijoj dramskoj predstavi HNK Split, “Kušnji” redateljice Nenni Delmestre, razgovor s njom započeo je s tom temom.
- Nemam neku veću ulogu, u predstavi igram jednu iz grupe cura oko Abigail, nemam ni tekst osim nekih zajedničkih dijelova. Pripremala sam uz to i ulogu Abigail Williams, možda ću je na jesen igrati. Te cure grupno u predstavi jačaju ženski kolektiv i potpomažu slici prokazivanja i histerije koja se širi.
Predstava je rađena prema tekstu Arthura Millera, poznatijem kao “Vještice iz Salema”, prema stvarnom događaju u kojem je obješeno devetnaest osoba, a najsumnjivije su bile samostalne žene i one bez djece. Može li se tekst povezati sa današnjim vremenom?
- Apsolutno. Miller ga je napisao pedesetih godina, kada su ljudi prokazivali svoje prijatelje kao “komuniste” i lovili “vještice” u ime “višeg” dobra, vlasti, države. Danas nema toga, ali mislim da ima medijskog “vješanja vještica”. Mediji su postali najveće omče, bile to novine, TV ili internet. Oni nameću neke konvencije, norme, kako bi nešto trebalo i kako nešto ne bi trebalo. I, zapravo, dan-danas za žene, ali i muškarce postoji određeni model po kojem bi se one trebale ponašati, čime bi se trebale baviti. Kako da funkcioniraju, kad se treba udati, kad rađati djecu, kako se valja odijevati, bilo šta. Sve do nekih radikalnijih stvari, tipa obaveznog majčinstva ili prava na izbor seksualne orijentacije. Različitost se još uvijek osuđuje.
Dan žena se obilježavao ovih dana prigodnim maršem. Jesu li žene ostvarile ravnopravnost?
- To je jako individualno. Ja nisam do sada bila diskriminirana, samosvjesna sam i jako zadovoljna kao žena, jer zbilja radim ono što volim, živim onako kako želim, izgledam onako kako hoću... Generalno, ipak, to je još daleko od idealnog, muškarci su još uvijek bolje plaćeni od žena u istoj branši, jel tako? Ne znam... ne smatram se nekom ljutom feministicom, ne ni blizu, ali činjenica je da se nismo iznivelirale s muškarcima u nekim sferama u kojima bismo trebale. Govorim u svoje ime, borim se i ne opterećujem se, iako sam svjesna nekih prepreka i osuđivanja. Trudim se preko toga prijeći.
Evo, i moja majka bi u Salemu bila vještica i možda bi je poslali na vješala zbog toga jer se, na primjer, preselila u Brazil. To je stvar nečije interpretacije koja lako postane masovna i otklizne u histeriju. Tko zna? Da živimo u Salemu ona bi bila obješena ili protjerana jer je “ostavila” djecu, razvela se i otišla u drugu zemlju. Ali to bi trebalo gledati kroz prizmu hrabrosti i emancipacije, želje za kompletnim ostvarenjem, samoaktualizacijom, požrtvovnosti i ljubavi spram djece. Ja je apsolutno podržavam, ona je u mene ulila najbolje od svega. Mislim da je hrabrost ključna.
Što je tebi hrabrost?
- Hrabrost je što ljudi koji su bili prisiljeni odreći se svoga Boga u ime nekog zajedničkog, nisu to napravili. Držali su do svog dostojanstva do smrti, platili su cijenu, zbog svojih uvjerenja. I danas je delikatno pitanje pravovjerja ili krivovjerja. Tko to određuje? Što je u trendu, a što nije? Po meni su to neki fiktivni pojmovi, svaki čovjek ima svoje pravovjerje, makar cijena bila za njega velika.
Pročitala sam da pratiš seriju “Sluškinjina priča”? Zašto ti je draga?
- Uuuuuu, čekam 1. lipnja i prva tri nastavka treće sezone, jedva čekam. Bolje je pitanje zašto nije? “Kupila” me serija “na prvu”, pogledala sam dvije cijele sezone u roku od pet noći. Priča, scenarij, glumci i glumice, režija, atmosfera, estetika...
Možeš li zamisliti da se dogodi režim Gilead?
- Pa to se i događa! Po mom mišljenju to nije neki daleki futurizam već bliska budućnost koja se već u nekim dijelovima svijeta živi.
Bojiš li se?
- Nemam osobni strah ali bojim se da ta pošast ne zahvati masu, ta opća histerija je jako opasna, kao što vidimo u “Vješticama iz Salema”.
Snimala si film “Ribanje i ribarsko prigovaranje” po Petru Hektoroviću, u kojem ga igra Rade Šerbedžija?
- Da, premijera se očekuje vrlo brzo, mislim početkom ljeta. Očekujem i premijeru Sedlarova filma “The Match”. Kod njega sam igrala epizodnu ulogu pjevačice na novogodišnjoj zabavi, a u Trencovom “Ribanju” također epizodnu ulogu jedne lokalne djevojke koja dočekuje Hektorovića i ostale u jednoj uvali na Hvaru. Bilo je odlično, kao što je svako iskustvo odlično, bilo da se radi o lošijem ili boljem projektu. Bilo je izazovno, polaskana sam što sam mogla igrati s velikim imenima, Šerbedžija, Lučev, moj kolega iz Splita Bojan Brajčić, mislim da je odlična postava i jedva čekam vidjeti kako je ispalo. Imala sam tremu, ali onu pozitivnu. Nisam prije imala prevelikog iskustva, a dobila sam veliku priliku pokazati se u najboljem izdanju. Sa Sedlarom je isto bilo jako zanimljivo, snimalo se u Opatiji, u hotelu "Kvarner".
O čemu se radi u filmu “Sandra i Marina” u kojem si igrala?
- Glavna tema tog filma su sestrinski i prijateljski ženski odnosi u odnosu na muškarace, koliko je to delikatno u adolescentskoj dobi.
U kazalištu lutaka si radila “Špira i Tonku”, a nastupila si i u operama “Trubadur” i “Atlantida”. Zadovoljna?
- U “Atlantidi” smo izvodili akrobatske vještine, hodala sam na štulama. Ciljala sam da padnem na bubanj, a ne na gudalo dole u orkestru, ha ha. U "Trubaduru" je fokus također bio na scenskom pokretu, a "Špiro i Tonka" su mi prva i najdraža predstava koju sam radila.
Možeš li se realizirati u maloj sredini kao što je Split, vidiš li svoj život ovdje?
- Trenutno raspolažem onim što imam, s uvjetima koji su mi dani i trudim se izvući najbolje iz toga. Ali, da su mi krajnji ciljevi postavljeni u Splitu - nisu. Volim ovaj grad, ne podcjenjujem nikoga, ali smatram da je zbog mog umjetničkog razvoja potrebno proširiti vidike, promijeniti mjesto rada i djelovanja, upoznati različite ljude, kulture...
Snovi?
- Oni sežu u beskonačnost.
Hollywood? Koliko možeš daleko sanjati?
- Vidim se prvenstveno tamo gdje ću biti apsolutno svoja i gdje ću uvijek moći od nekoga nešto naučiti. Najbitnije mi je da imam puno ljudi koji su bolji, od kojih mogu učiti. Nije mi cilj doći negdje gdje ću biti najbolja, nego raditi s najboljima od kojih mogu učiti i biti najbolja verzija sebe. To je privilegija, to je zadovoljstvo.
Neposredni planovi? Što ćeš dalje?
- U ožujku pripremamo ispitne produkcije na Akademiji, radimo scene iz “Gospode Glembajevih” iz kolegija "Govor" s Brunom Bebić i Ibsenovu “Heddu Gabler” s Goranom Golovkom. Sredinom ožujka, točnije četrnaestoga, igramo u zagrebačkom ITD, a u Splitu nekoliko dana nakon toga. Zadovoljna sam, puno sam naučila na Akademiji. “Hedda” mi je interesantna, rad na njoj je drukčiji od dosadašnjih, puno radimo na psihološkoj karakterizaciji likova, produbljivanju. Dugo smo kopali i orali po tekstu, Ibsen je meštar. U "Glembajevima" je fokus na govornim vještinama, ali uloga Angelike mi je pomogla da budem mirnija, svedenija i da obuzdam svoju ponekad neobuzdanu i raspršivu energiju. Poslije toga, iduće ljeto snimat ću dramsku seriju na području Crne Gore, a već sad imam i puno dogovorenih koncerata i svirki za sezonu.
Tko su ti uzori u poslu? Pjevačkom i glumačkom?
- Ako govorimo o favoritima u filmskom smislu, među ženama Kate Winslet, Amy Adams, Cate Blanchett, Meryl Streep, Glenn Close, Liv Ullmann, ima ih... Od muškaraca Al Pacino, Cristopher Walken, Anthony Hopkins, Jack Nicholson. U glazbenom smislu nikad nisam znala definirati najdražeg pjevača ili pjevačicu jer stvarno slušam od klasike do metala, apsolutno sve, trebala bih iz svakog žanra izdvojiti favorita.
Koji repertoar sviraš na gažama?
- Sviram ono što mi vokalno najviše paše, soul, blues, na tragu Ette James, Beth Hart, Shirley Bassey, balade ali i plesnije stvari, hitove. Biram često repertoar filmske glazbe, primjerice iz "Bodyguarda", "Duha", "Prljavog plesa"... Volim spajati kvalitetu i popularnost, da pjesme ljudi prepoznaju ali da nisu pjesmuljci koji se vrte po radiju, nego bezvremenski hitovi, koji su to s razlogom.
Gdje su svirke i tko ti je sve u bendu?
- Sviramo od barova, preko terasa, do koncerata po kulturnim manifestacijama tipa Đardin, Riva, trgovi, muzeji... Trenutno sam u triju, imam gitarista i perkusionista, ja pjevam. Da, znam svirati neke osnovne stvari, imam doma klavir i gitaru, ali to nije još za javnost. Nadam se da će biti.
Pročitala sam da si na karaokama u splitskom kafiću pobijedila Roka Blaževića, našeg kandidata za Eurosong. Jesi li tako dobra ili si imala sreće?
- Nisam ja za ta TV-natjecanja, smiješna su mi. Nemam poriv za to. Imala sam ponude za "Doru", neki tekstopisci i producenti su mi nudili, nebitno, ali ne mogu se zamisliti u tome, barem ne u ovoj fazi života. U "Fabriqueu", gdje su bile karaoke, izlazim. Svirala sam tamo, već je to domaća atmosfera. Bila je dobra zezancija, došla sam s ekipom nakon ispita na Akademiji, nisam znala da je natjecanje, čak s nagradama. Inače, to mi je jedno od boljih mjesta, jer nastoje razbit' monotoniju splitskih izlazaka.
Nagrada je bila novogodišnje putovanje u Prag, promislila sam kako, čak i da osvojim to, vjerojatno neću moći otputovati jer imala sam obaveza. Na kraju sam je dobila, ispočetka mi je bio plan dati drugoplasiranom, ali sam odustala i poklonila putovanje baki. I bilo mi je drago, uveselila sam je. Ona mi pomaže godinama, za sve mi je tu. Inače, drago mi je za Roka da je osvojio "Doru", dečko je talentiran i drag. Želim mu svu sreću na Eurosongu.
Osjećaš li se više pjevačicom ili glumicom? Možeš li te dvije ljubavi povezati?
- Koliko god je prirodno da se gluma i glazba povezuju, ja ih trenutno nastojim odvojiti. Ne želim da me u dramskom svijetu gledaju kroz prizmu pjevačice. Naravno da bih voljela u nekom trenutku spojiti te dvije ljubavi, pa i treću - ples, čime sam se također dugo bavila, ali ne želim da to bude pravilo.
Jesi li gledala filmove poput “La, la, land”, “Boemska rapsodija”, “Zvijezda je rođena”?
- To su dobri filmovi, ali mislim da nisu za kategoriju Oskara. Hollywoodski filmovi s pomalo cheesy pričom, izvrsno produkcijski napravljeni, pogođene su uloge, izvrsno ukomponiran glazbeni dio, pitki za svaku publiku. Ali ne smatram ih nekim vrhuncem, to ne, možda bih da imam dvanaest godina, onda bi mi to bilo dobro. Ali obzirom da se već bavim ovim poslom, kad gledam film tražim neke druge stvari.
Koji ti je najdraži film koji je konkurirao za Oskara?
- Nisam sve još pogledala, ali zasad mi je najbolji “The Favourite”, “Miljenica”. Volim tog redatelja, film je izvrstan spoj velike hollywoodske produkcije i njegovog osobnog, potpuno nehollywoodskog toucha. Tip je genijalan, osebujan i nepredvidiv. Iznenadila sam se kad sam vidjela da Jorgos Lanthimos radi film povijesne tematike, al uspio je spojiti povijesni glamour i visoku produkciju, raskošnost sa svojim pomaknutim, hladnim stilom i apsurdnim režijskim rješenjima. Uloge su savršeno pogođene, Olivia Colman me oduševila, drago mi je da je dobila Oscara.
Je li u tvojoj familiji bilo umjetnika, na koga si povukla umjetničku crtu?
- Nitko se nije razvio u tom smjeru i odabrao taj poziv, ali i s očeve i s majčine strane imam taj neki kod. Mama je išla u Glazbenu školu, nadarena je i za crtanje, otac jako lijepo piše prozu i poeziju. Brat mi je sportaš, ali počeo je svirati prije tri godine, sad svira gitaru i usnu harmoniku, baka mi je bila spikerica, a dida novinar, drugi dida je imao zlatne ruke, izrađivao je skulpture i oruđe od kamena i drva...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....