DIKLIĆ, BOHANEC I UNGAR

Žičara je nekoć budila romantiku, a danas je zaštitni znak grada, isprobale su je i naše legende

Ako ste me mislili pitati jesam li vodio djevojke u žičaru, odmah ću vam reći da su ‘komadi’ vodili mene, smije se Drago Diklić

Miro Ungar, Mirjana Bohanec i Drago Diklić

 Željko Puhovski/Cropix

Prava zagrebačka škvadra okupila se nakon dugo godina i odlučila okušati čari nove zagrebačke žičare koja je posljednjih godina bila nezaobilazna tema uz ispijanje kave u gradskim kafićima. Mirjana Bohanec, Drago Diklić i Miro Ungar, legende grada, još uvijek imaju živa sjećanja na staru vlečnicu, kako su je zvali, koja je izletnike desetljećima “pelala” na Sljeme. Dobro raspoložena ekipa bez ikakvih predrasuda uputila se na vožnju koja je protekla u dobroj atmosferi nošena stihovima “na Sljeme, na Sljeme, noga već sama beži”.

Ni loše vrijeme, ni zima, ni vjetar koji je hujao u dvadesetminutnoj vožnji ovo veselo društvo nisu mogli omrzovoljiti. No kad se gondola zaustavila nakratko iznad litice, pjesma je stala. Mirjana je priznala da osjeća lagani strah, a dečki su prokomentirali da nas neće valjda zatresti i potres.

- I kako vam se čini? - pitamo ekipu o dojmovima modernih gondola koje se sporo vuku prema zagrebačkoj gori.

- Srećom, žičara je potpuno nova pa se valjda niš’ ne bu dogodilo - kazali su i nastavili priču:

- Lijepo je, moderno i svakako nešto što Zagrepčanima i njihovim gostima treba, no s jednom opaskom. Svjesni smo da ćemo ovaj preskupi projekt otplaćivati još sto godina, ali unatoč svemu što se događa u našem gradu, ne damo da se izgubi zagrebački štih. Pa mogao bi nas i Jutarnji okupiti, da na Sljemenu napravimo koncert za Zagrepčane, nešto što će ostati za pamćenje. Čini se da je tek nešto malo brža od one stare - zaključuju uglas.

Zamjerka im je što Sljeme nudi cijeli niz razrušenih, zatvorenih i oronulih objekata koje bi trebalo urediti i vratiti u upotrebu. No u planinarskom restoranu Zlatni medvjed, uz domaću rakiju, grah, kobasice i buncek, priča se okrenula gastronomiji.

- Ovo je divno. Podsjeća me na dane kad sam ovdje bio sa slavnim sportašem, inače mojim dobrim prijateljem Žarkom Dolinarom, koji je živio u Švicarskoj i došao ovdje na ručak - domaći gemišt, sir i vrhnje, grah s kobasicom - govori Diklić, kojeg prijatelji zovu Fiko, no odlučno odbija bilo kakvu tešku hranu zbog povišenog šećera u krvi.

image
Željko Puhovski/Cropix

Vrijeme za dijetu

- Trenutno vas ne mogu pratiti u jelu jer sam na dijeti. Doktor mi je rekao da imam malo povišen šećer pa alkohol i tešku hranu preskačem. Na režimu sam dva tjedna i uskoro završavam pa možemo ponoviti - smije se, ali ipak pristaje na nekoliko zalogaja i jedan razblaženi gemišt.

Miro Ungar na Sljemenu je, pak, kao doma. Još kao tinejdžer bi s prijateljem subotom nakon pet ujutro onamo išao pješice noseći skije kako bi uhvatili prvu vožnju žičare za skijaše.

A zanimljivo je da se ove dvije glazbene legende, Drago i Miro, znaju još od srednjoškolskih dana. Gotovo 65 godina. Postojala je u njihovo doba muška gimnazija, kao i ženska i mješovita. I Mirjana je pohađala istu školu, no ona je, samo da se zna, puno mlađa generacija, kažu dečki.

- Postoji Dom sindikata, pa Dom Crvenog križa, koji je zatvoren jako dugo, a primjerice isti objekti u Austriji ekskluzivni su hoteli u kojima je smještaj mjesecima unaprijed rezerviran. Nažalost, u sljemenske kapacitete ne ulaže se ništa. Takav Božji dar koji grad Zagreb ima drugi mogu samo sanjati - priča Fiko, a gospođa Bohanec dodaje da ne znamo iskoristiti sve te čarobne sljemenske ogranke koji se spuštaju sve do centra grada.

image
Željko Puhovski/Cropix

Ima i kritika

- U svakom slučaju, vrlo mi je drago i pohvalno da su Zagrepčani i svi gosti našega grada dobili ono što je njegov svojevrsni zaštitni znak. Ipak, moram i kritizirati ono što mi se ne sviđa, a to je prva stanica žičare. Smatram da se to arhitektonsko djelo moglo napraviti mnogo bolje. Objekt se uopće ne uklapa u ovaj ambijent. Ostalo je sve predivno, a pogled sa žičare je očaravajuć - smatra naša operna diva, koja je jednako uspješna bila u diplomaciji i na filmu. Filmska uloga koja ju je zauvijek obilježila jest ona Ane Šafranek u filmu “Tko pjeva zlo ne misli”.

- Sljemenske kolibe u kojima se poslužuje domaća hrana trebale bi više dobiti na značaju, a ova koju smo odabrali, Zlatni medvjed, je onako baš po mom ukusu. Atmosfera je krasna, domaća, domaćini su vrlo ljubazni, lijepo je uređena i trebalo bi ih biti mnogo više nego sad.

Operna diva spomenut će da nikad nije bila previše okrenuta planinarenju, odlascima na Medvednicu, jer to joj naprosto nije dozvoljavala karijera.

- Uvijek sam pazila na sebe i svoj glas i zbog toga neke doživljaje nisam iskusila. No sa suprugom Ivom Vidovićem zadnjih desetak godina na Medvednicu bih odlazila ljeti, u kolovozu, kad su u Zagrebu najveće vrućine, a temperature su gore barem deset stupnjeva manje. Dolazili bismo gledati Snježnu kraljicu s prijateljem Žarkom Domljanom, inače prvim predsjednikom Sabora i ostatkom društva, a u hotelu je radio jedan izvrstan kuhar pa smo uživali i u specijalitetima koje bismo poželjeli. Svako jutro bi za ‘fruštikom’ pitao što želimo da nam spremi toga jutra - prisjeća se Mirjana opuštanja u svojim sljemenskim danima.

Danas se gospođa Mirjana Bohanec nije prepustila tmurnim pandemijskim danima. Teško ju je pogodila suprugova smrt, a od tuge se dugo nije mogla oporaviti. Zato je samoj sebi znala reći: “Želim učiniti nešto za svoju dušu”. Redovito bi odlazila na koncerte, premijere, kazališne predstave ili se pak s prijateljicama vidjeti na kavi.

Lani je snimila hvaljenu seriju “Dnevnik velikog Perice”, čiji se nastavak iščekuje na jesen, a dok ne dobije potvrdu za snimanje nove sezone, posvetit će se dokumentarnom filmu koji se počinje snimati o njoj u režiji Vinka Brešana.

- Uživala sam biti na setu ‘Perice’ s mladim kolegama. Bilo nam je zabavno, a i dalje se s nekima viđam na kavi. Meni je to bilo lijepo iskustvo, za dušu.

image
Željko Puhovski/Cropix

50 godina na sceni

Pedeset godina radnog staža je iza nje i tri uspješne, kako je opisao jedan novinar put Mirjane Bohanec, stoga je došlo vrijeme da malo više odmara, prepusti se ležernim danima koji ju ispunjavaju.

- Znam provoditi vrijeme u vikendici u Samoboru, uživam u sadnji cvijeća. Ponekad se čujem i s kolegama s kojima sam nekoć radila, kao što je obitelj Relje Bašića, a s Leonardom Golik, suprugom Kreše Golika, družim se punih pet desetljeća. Sretna sam jer ljudi s kojima sam dobra dolaze iz različitih profesija. Uvijek bi me silno opuštalo kad smo u ludom ritmu koji sam imala razgovarali i o nekim drugim temama, ne samo o glazbi i kazalištu.

Prijateljica Jasna Jakovljević nagovorila je Mirjanu da objavi monografiju, što je inače bila velika želja njezina pokojnog supruga, no kaže, nekako nije imala volje.

Srećom, knjiga je vani, napravljena prema svjetskim standardima. Naša operna prvakinja ostavlja iza sebe nešto što je već odavno zaslužila.

Družimo se s ekipom Zagrepčanaca koji ne miruju, u dobroj su formi, veseli i spremni još puno doprinijeti društvu u kojemu živimo. Drago Diklić misli vraća u ona romantičnija vremena.

- Divna je ova nova žičara, no vozio sam se često i u staroj i gotovo pa su neusporedive. Ona je imala šarma. Vozili bismo se po dvoje, pogotovo ako je na izlet išao par. To je bilo zbilja emotivno vrijeme, odmah mi je drago oko srca - govori Fiko prepun komplimenata na izgled svoje kolegice Mirjane Bohanec.

- Ako ste me mislili pitati jesam li vodio djevojke u žičaru, odmah ću vam reći da su ‘komadi’ vodili mene - smije se.

Fiko se ni danas, prepun životnog iskustva, nije puno promijenio. Veli, navike nije dobro mijenjati. Noćima je budan, dok su jutra i popodneva rezervirani za opuštanje.

- Nije to samo zbog glazbe. I bridž je moja strast od koje ne uzmičem - kaže legendarni glazbenik koji je odrastao na Trnju, a pandemija ga je natjerala da odlično savlada internet.

- Budući da se sa svojom klapom nalazim rjeđe nego inače, protekle dvije godine kartam online s ljudima iz cijeloga svijeta.

Iznenađenje

Glazba mu je ipak najveća strast. Planova je i dalje puno, a za svoj rođendan u studenome, kad slavi 85 godina, publici sprema iznenađenje - veliki koncert sa simfonijskim orkestrom ili sa Zagrebačkom filharmonijom. Još nije donio odluku.

- Zvat će se ‘Sve moje godine’. Nekako vjerujem da ipak neće biti zadnji pred publikom te da ćemo se naći još koji put.

A na pitanje piše li i sklada i u ovim godinama, kroz smijeh kaže da najviše piše tekstove za prosvjede.

Čavrljajući o svakodnevici, nekako je najviše sportski nastrojen Miro Ungar. U top je formi, oduševljen svime što je na putu prema Sljemenu doživio.

- Meni je žičara sjajna, napravljena je po svim svjetskim standardima. Moderna je i smatram da treba metropoli. Dokaz tome je i impresivna slika svih naših sugrađana koji su pohrlili na vožnju. Vrlo sam ugodno iznenađen koliko skijaša koristi staze koje su pripremljene unatoč činjenici da na Sljemenu nema ni trunke prirodnog snijega. Dolaze svi, i radoznalci, ali i djeca koja idu u skijaške škole - glasno promišlja Ungar.

Kolegu i prijatelja Dragu Diklića poznaje od svoje sedamnaeste godine. Sretali su se i po svijetu, zahvaljujući impresivnim karijerama zbog kojih su proputovali svijet. A nekako su najviše svirali po Njemačkoj. Miro ju je obišao sa svojom grupom 4M.

image
Željko Puhovski/Cropix

Dašak Pariza

Ungar sad svake druge subote ima svoj cabaret show “Dašak Pariza” u klubu Kontesa, u sklopu zagrebačkog kazališta Komedija. Producirao ga je, režirao i u njemu sudjeluje kao izvođač. Nikad ne miruje, naprosto ga posao kojim se bavi tjera naprijed.

- Ne mogu se opustiti, uzeti predah za odlazak na skijanje jer moram paziti na glas. Uz to, u velikim sam pripremama za jubilarni koncert.

Čak 65 godina karijere proslavit će 2. svibnja, na svoj rođendan, u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski, gdje će izvesti gypsy jazz uz pratnju Oridano Banda. Za svoj veliki dan odabrao je gošću, glazbenu divu, bivšu suprugu, ali i prijateljicu Terezu Kesoviju, s kojom ima sina. Unatoč razvodu, ostali su u dobrim odnosima.

Miro Ungar u odličnoj je fizičkoj formi. Dva puta tjedno, ponedjeljkom i srijedom, igra tenis. Kaže, bez tenisa ne bi mogao, ovisnost je to koju njeguje od svoje trideset i pete. I kad nije na terenu, ovisan je o sportu. Vrijeme provodi gledajući mečeve i nogometne utakmice.

- Ali priznat ću vam da sam se totalno ‘zakačio’ i za jednu tursku seriju, ‘Nevjeru’. Nikako ju ne propuštam.

S kolegicama iz svoje generacije katkad se čuje. Naravno, osim s Terezom, dobar je i s Gabi Novak, ali i s Radojkom Šverko. Ako treba, tu su jedni za druge.

Miro Ungar je u još jednom iščekivanju. Može se s pravom pohvaliti da je njegov koncertni album “Nice and Jazzy - Live at Kontesa” nominiran za nagradu Porin, a kipić će, ako ga dobije, ponosno krasiti njegov regal.

I tako smo kroz priču došli do kraja našeg sljemenskog puta punog dojmova, a na rastanku poželjeli da se uskoro veseli i opušteni nađemo na nekoj novoj zagrebačkoj lokaciji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 00:51