Zemlja smo koja nema Kuću slavnih, ali zato ima ‘Trag u beskraju’, glazbenu manifestaciju koja okuplja, spaja i živo prenosi sjaj jedne velike karijere. I sve zbog pjesme koju nam je Oliver ostavio u trajno nasljeđe. Ante Gelo, naš eminentni glazbenik i producent koncerta iz Vele Luke, mjesecima je u kreaciji glazbenih događaja za srpanj kako bi svaki posjetitelj, zaljubljenik u Oliverovu glazbu, ponio s otoka najljepše sličice trajnih uspomena.
Jutra 29. srpnja u Veloj Luci počinju tiho. I tako već osam godina. Misa u crkvi sv. Josipa, recital i zvuk gitare. Godine prolaze, što vas prožima?
Prožima me sjeta, ali i radost i ponos. Volim kako pada sunce ispred crkve prije mise, iz godine u godinu budi neku sretnu tugu. Kao i posljednjih godina, poslije mise, na stepenicama ispod oltara u crkvi sv. Josipa, sjednemo i izvedemo jednu ili dvije pjesme u znak sjećanja na Olivera, ove godine će nastupiti njegova nećakinja Ines Tričković. Nazvali smo to Recital, lijepo je i posvećeno, često uključimo i orkestar, uvijek se netko naježi. Svake godine želim isto - da se bar jednom u godini prisjetimo svog prijatelja i sretan sam što se Veloj Luci dogodila tako lijepa tradicija gdje živi živa uspomena na njega.
Znate, on je imao neku čudnu moć okupljanja ljudi oko sebe, neki magnet dobrote i tihi autoritet koji je gradio na jednostavnosti i svojoj muzikalnosti. Meni je Oliver uvijek bio istina u koju nisam sumnjao, bio je i ostao sve dobro u glazbi. Također, jedan je od onih koji su uspjeli da ih vole i ljudi i glazbenici, ne podilazeći nikom, on je uspio da svi pjevaju njegove pjesme i da je gotovo svakom muzičaru vrijedno sve njegovo - lijepo, ukusno, znalački i majstorski otpjevano i odsvirano.
Ne znam jeste li ikad obratili pažnju na njegovu interpretaciju i savršenu dikciju, to je ključ, spoj talenta, znanja i vještine. On nikad nije gasio muzičku frazu u decrescendo, već ju je izdržao do kraja, u crescendo. Koristio je puno vibrata, a da me sad pitate, zakleo bih se da nije, pa preslušam neke snimke i nevjerojatno mi je koliko je puno koristio vibrato, ali nekako sa stilom, filigranski ukusno i vješto. Ispadam pametnjaković, ali mene vesele ti detalji.
Lijepo je kad se okupi ekipa u Veloj Luci i sviramo, družimo se, smijemo se, pjevamo. Pa zar to nije smisao života? Reći samom sebi: Ča je život vengo fantažija? Je, život je fantažija. I more, koje me uvijek asocira na njega i na nešto lijepo, na slobodu kad zaroniš i pogledaš pod morem u dubinu tog plavetnila i sve što te mučilo do tad, nestane. Pa djetinjstvo s tim pjesmama, prijateljstvo, prve ljubavi, prvi koncerti, Oliver na radiju...
Oliver je baš bio lijep čovjek. On je dio mene, a mislim i dosta nas koji smo rasli uz njegov duh, glas, emociju, izgovorenu riječ, strpljenje. I nama glazbenicima znači puno. Njegova interpretacija i izbor pjesama su vječiti primjer i nasljeđe. I nove pjesme na posthumno objavljenom albumu su i opet najbolja glazba koja se dogodila u hrvatskom eteru u protekloj godini. Dolaze neki novi klinci koji pjevaju njegove pjesme i pokrenu cijelu novu generaciju. E, to mi je vrh i srce mi se smije, prvenstveno zbog njega. Njemu bi bio gušt.
’Trag u beskraju’ manifestacija je koja traje. Publika s velikim poštovanjem slavi jednu veliku karizmu i jedan glazbeni izričaj koji je ukorjenjen u generacije. Jesu li vam upravo ti ljudi dodatni motiv, dobar vjetar u leđa u vašim pripremama za program?
Tradicija koju su stvorili Vela Luka i ‘Trag u beskraju’ je nešto stvarno super. Kako vrijeme ide, stalno si postavljam pitanje: jesmo li svjesni koliko je to važno i vrijedno za Hrvatsku? Za Dalmaciju? Za naš, mediteranski izričaj, za osvještavanje vrijednosti poezije koje su pisali nekoć pjesnici Fiamengo, Zuppa, za pjesme koje su pisali neponovljivi Runjić, aranžmani koje je pisao genijalni Stipica Kalogjera? Mislim da je to puno vrednije nego što baštinimo. Vratio sam se skoro iz Amerike i znate li koliko ljudi spominje i voli Olivera i Velu Luku? Druge, treće i tko zna koje generacije, ne samo iseljenici. Pa to je čudo! Planiraju si dolazak u Hrvatsku po trajektu, koncertima u Luci, i naravno da to motivira. Da se razumijemo, nitko ne može te pjesme pjevati jednako kao on i kritika je normalna stvar, ali stvarno je super da netko zablista s nekom izvedbom i dopre do ljudi. S druge strane davno sam odlučio da neću dozvoliti da me išta uzrujava, samo se želim svake godine sjetiti svog frenda i da tamo budu ljudi koji ga vole. I ne dam da to itko dira, mislim da je to dobar stav. Što se programa tiče - ove godine je tako super! A osobno jedva čekam druženja navečer kod Bate, jutarnju kavu s Vinkom i Dragojevićima, priče i druženja.
Sjetite li se njegovih riječi, razmišljanja... Vodite li se, između ostalog, i njegovim načinom razmišljanja?
Često. Svako tko ga je poznavao ima svoje uspomene i neki svoj život s Oliverom, naravno, meni neke riječi zvone zauvijek. Sjećam se kad mi je rekao da želi da se ljudi fino i elegantno obuku, da dođu na koncert, sjednu i ‘da im bude lipo’. Sjećam se kad su ga jednom pitali kako radi te fjorete dok pjeva, a on odgovori: ‘Pa ne radim ja to namjerno.’ To mi je genijalno, znači da je prirodno izašlo iz njega. Oliver je s godinama bio sve bolji i imao je sve više samopouzdanja, svirao je klavir odlično, nije mu nikad pukao glas, nije se derao. I to se sjećam da je jednom rekao, da nikad ne pjeva skroz glasno, da se ne dere, i tako bi sačuvao tu baršunastu boju vokala. A njegovo razmišljanje je razmišljanje talentiranog i promišljenog glazbenika, pa sto stilova je prošao i svirao s nekima od najpoznatijih svjetskih muzičara, Serranom, Lindnerom, Sanchezom, Sandovalom, da ne pričam o domaćima. Zanimljivo je da mu dosta ljudi zamjera one, ja to nazivam ‘grčko-rimske’, melose iz osamdesetih. Nekako danas mislim da je trebalo preživjeti to vrijeme i da je to tada bio trend, to je naprosto tako i popularnost tih pjesama je bila ogromna (‘...a sada drugi jubi, te divne oči tvoje, a ja san te izgubi, jedino zlato moje’ itd.). Danas mi je to super i kad slušam ‘Teško mi je putovati’ ili ‘Žuto lišće ljubavi’... Pa on je to tako dobro otpjevao i snimio! Da je barem današnja najgora glazba blizu tim pjesama - ma nije. I da se vratim na pitanje o njegovu načinu razmišljanja, važno je reći da je on generacija koja je prošla sve, doslovno evoluciju studijskih snimanja - u počecima su radili s velikim orkestrima, što je nešto najkvalitetnije za glazbenika, pa do zabavnog, pa ritam-mašina, pa minimalističkog i drugog. Bjelinski i ja smo imali sreću i opet s njim raditi u kasnijoj fazi s velikim orkestrima i to je stvarno bila čast i gušt. S druge strane, na snimkama je tražio uvijek autentičnost, ali često i minimalizam, koji je volio jako. Mislim da je on, a i mi, u svakom trenu bio svjestan da mu ne treba nitko i da koncert može održati sam uz klavir. I točka. A vrhunac minimalizma mislim da je doživio s Hauserom - glas, klavir i violončelo, to je, po meni, jedno od njegovih najljepših izdanja, vrh.
Je li vaša priprema posebnija za ‘Trag u beskraju’?
Je, priprema je dosta posebnija i program je opsežniji nego ikad, mislim da će ljudima biti jako zanimljiv. Znate, važno mi je da ne zaboravimo nikoga i žao mi je što svi glazbenici izvođači, koji bi trebali biti u Veloj Luci, naprosto ne stanu u jednu večer. Ima tu i zauzetih, nažalost i uvrijeđenih, ali mi se trudimo svim snagama i u dobroj namjeri, svake godine pozvati sve Oliverove prijatelje, pogotovo neke koji još nisu nastupili. Nekad uspijemo, nekad ne. S obzirom na obaveze izvođača, program će ove godine biti stvarno fantastičan.
Koliko proživljavate neke momente provedene s Oliverom na pozornici pontona smještenoj u veloluškoj vali?
U nekim pjesmama i aranžmanima, pogotovo kad vidim Bjelinskog kako maše ili Bogdanovića kako svira saksofon, stvarno se sjetim onih dana i on je nekako s nama na bini. Volim neke slike koje se izvrte po videowallu, a bome ima i fotki gdje znam da je bio loše volje. Autentične jesu.
Taj veliki glazbenik nije više s nama, no na koji ga način vi osjećate?
Često se čujem s Batom, a on je ruka pod ruku s njim, prije će te vrijeđati nego pohvaliti, znate onaj otočki grezi humor, volim to, pa se čujem s Vinkom Barčotom svakih par dana, s Edom Bralićem, pa kad Dina Dragojevića čujem... Ma nekako je on stalno tu, osjećam ga kroz prijatelje. I kad sviram ili snimam. Najdraži pjevač i glazbenik. Volim još Gabi Novak. Sve prođe, neka njihova glazba barem onda ostane.
Bio je veliki prijatelj, beskrajno je volio društvo, večeri provedene uz pjesmu i opuštenu atmosferu. Što biste osobno izdvojili?
Ma to su druženja bila za pamćenje! A ne znam kako da to opišem, naučio nas je kako voljeti pjesmu, naučio nas je družiti se poslije koncerta, povezao nas i učinio da ostanemo, dobar broj nas, povezani. Što bih posebno izdvojio? Pa mislim da starija ekipa ima puno više za pričati, ali volim što je bio duhovit, jednom je imitirao od Luke do Korčule svog prijatelja Peru Panjkovića, ja sam plakao od smijeha doslovno do Korčule. A ima i dobrih priča gdje je baš bio faca, recimo 2011. smo išli u Australiju i svirali Sydney Opera House s orkestrom, baš mi je važno bilo da idem, najvažnije. I poslali su mi avionsku kartu dan prije nego što sam planirao, a taj dan sam radio dva neotkaziva koncerta u ZKM-u. Znači, smrznuo sam se. I nakon nekog vremena odlučim nazvati Olivera i kažem mu u najgoroj muci da ne mogu ići jer radim koncert, a on bezbrižno odgovori:”I? U čemu je problem, mi idemo bez tebe, odradi koncerte pa ćeš letit sam sutradan. I sve ok.” U sekundi je riješio, jednostavno, baš kakav je i bio. Kako sam ga volio taj dan, ajmee!
Dobre vibracije počinju već u splitskoj luci na brodu Jadrolinije. U čemu je, po vama, tajna te pozitivne energije na tom nesvakidašnjem putovanju?
Trajekt je hit. Jadrolinija je od prvog dana prema cijelom koncertu na trajektu vrlo otvorena i susretljiva, imam samo riječi hvale za njih. A priča s trajektom se dogodila slučajno, nakon prvog koncerta ‘Trag u beskraju’ koji se održao na Pijaci ispred crkve sv. Josipa i nije ga televizija prenosila, putovali smo trajektom prema Splitu, počeo sam svirati ‘Kad mi dođeš ti’ na molbu jedne gospođe, cijeli trajekt se okupio na krmi trajekta Korčula i do Splita smo pjevali, bilo je baš dobro. Neka televizija je to snimila i otišlo je u eter i na društvene mreže. Budući da je linija Vela Luka - Split žila kucavica te je Oliver redovito putovao njome, a znao je i zasvirati na brodu i zaraditi nešto (postoje fotke kad je baš dijete, s usnom harmonikom), odlučili smo svake godine raditi koncert na brodu. Najbolje je, veselo je, druženje i pjeva se od isplovljavanja do uplovljavanja u Lušku valu, pjevamo samo Olivera, naravno. Ove godine će na brodu biti Marko Tolja, Iva Ajduković, Mario Pavlić, Maasej Kovačević, Robert Vrbančić, Marko Matošević i ja na gitari. Naravno da će biti još gostiju, ali to neka ostane iznenađenje za 26. 7. u 17 satu kad isplovljavamo iz Luke Split.
Njegova veličina bila je i pozornost koju je davao mladim umjetnicima. Hodao bi ulicom, čuo kako negdje netko svira, stao bi i poslušao. I u ‘Tragu u beskraju’ puna je pozornica mladih. Ovoga puta dolaze i u jednoj novoj ulozi - mladi će pjevati Olivera.
Da, jako me veseli taj događaj, to radimo ove godine prvi put. To će biti jutarnji koncert 28. srpnja u 10 sati u Đardinu Vela Luka, nastupit će mladi pjevači do 24 godine s otoka Korčule i iz cijele Hrvatske. Oliver je dosta mladih glazbenika podržao, pomogao i dao im priliku rasti. Bit ću slobodan reći da to nije redovit slučaj kod nas, mlade se dosta koči umjesto da im se da prilika. Čut ćemo sigurno par mladih glasova koji će oduševiti, a oni sami će upoznati neke od najljepših pjesama, družit će se s glazbenicima, sa zvijezdama i drugima. Volio bih da mladi muzičari od Olivera nauče puno, da znaju prepoznati dobru glazbu, da pjevaju, sviraju po bendovima, ansamblima, televiziji pogotovo, a ne da stalno gledamo iste, volio bih da se pojavi neki novi biser. I hoće, vjerujte.
Trema je uvijek zdrava prije izlaska na pozornicu, kazao je Oliver opisujući je kao znak poštovanja prema slušateljima. Ima li treme među muzičarima za vrijeme Oliverovih dana?
Naravno, ima baš puno. Prvenstveno zbog toga što je ‘Trag u beskraju’ direktan televizijski prijenos bez postprodukcije i normalan je, “ljudski” glazbenički događaj u kojem je ok i da netko i falša na tren. Na moru smo, ponton je u moru, ljeto je, vlaga itd. Meni je sve to normalno i općenito mi u eteru nedostaje zdravi televizijski prijenos. Mislim da su televizije općenito pretjerale s postproduciranjem svojih emisija tako da svi odjednom znaju pjevati i sve je poprilično popeglano i plastično. Volim prirodno, na koncertu, fešti, uz stol, isto tako i u zdravom televizijskom prijenosu, to je dobro i za glazbu i za publiku.
Za Petra Grašu, Zoricu Kondžu, Ninu Badrić i Marka Tolju je poznato da imaju onu pozitivnu tremu jer će uglas reći da im je iskreno stalo. Tko se ovom društvu još pridružuje na pontonu?
Da, na pontonu će 29. 7. nastupiti vjerojatno najbolji vokali što ih Hrvatska ima: Petar Grašo, Zorica Kondža, Nina Badrić, Marko Tolja, Jakov Jozinović, Matija Cvek, Ines Tričković, Iva Ajduković, Ivica Sikirić Ićo i veloluška Klapa Ošjak koja slavi 50 godina postojanja. Bit će super!
Spomenuli ste da će ove godine repertoar biti drugačiji. Što vas je ovoga puta intrigiralo u odabiru?
Odabrali smo neke pjesme koje nismo nikada izvodili, a mega su popularne. Također, planiramo više interakcije na bini, prijelaze iz pjesme u pjesmu, dobre duete i svašta drugo. Dosta je teško maknuti se od općih mjesta jer kakav je to ‘Trag u beskraju’ ako ne izvedemo ‘Galeba’, ‘Cesaricu’ itd. Istina, ali ove ćemo godine izvući još neke pjesme. Orkestrom će ravnati maestro Alan Bjelinski i bit će tu sjajni glazbenici.
Deseci tisuća ljudi, jedna divna atmosfera, brojni glazbenici, suradnici, prijatelji. Svi su u Veloj Luci 29. srpnja. Koliko je u organizacijskom smislu izazovno biti pri ruci svima koji su uključeni u taj projekt?
Prvenstveno moram zahvaliti Jutarnjem listu koji je od početka s nama. Također marketinškoj kući Real Grupi, Hrvoju, Petri i Kreši koji su fantastični. Hrvatskoj radioteleviziji i cijeloj produkcijskoj ekipi koja radi odličan televizijski prijenos. Svim Velolučanima koji se trude za svoje misto i ništa im nije teško. Jadrolinija uvijek preveze svu mehanizaciju i potrude se oko koncerta na trajektu. Glavni organizator je Centar za kulturu Vela Luka uz veliku podršku Općine Vela Luka na čelu s načelnicom Katarinom Gugić od prvog dana i direktorom TZ-a Vela Luka Dorjanom Dragojevićem, ali i veliki broj Velolučana koji ulažu svoj trud da sve prođe kako treba na terenu. Hvala svim dugogodišnjim i vjernim sponzorima.I sad najvažniji, to su Vinko Barčot, Goran Prižmić Bata, Edo Bralić i familija Dragojević bez kojih ne bi ničega bilo. Hvala im!
Ove godine uvedene su i neke novine: nogometni sraz na stadionu i koncert ‘Prijatelji s baluna’. Zvuči poprilično ‘žestoko’? Za koga će publika moći navijati, pljeskati dobrom potezu ili pak zviždati promašenom udarcu?
Ovaj koncert me posebno veseli i to je ideja koju već tri godine želim realizirati, ali je toliko jak vezni red da su svi stalno zauzeti po koncertima. Navečer 30. srpnja će se dogoditi jedan od najposebnijih koncerata ove godine, koji sam nazvao ‘Prijatelji s baluna’ i nastupit će Dražen Zečić, Hari Rončević, Alen Nižetić, Pero Panjković i Giuliano. Drago mi je da će se na bini pridružiti i pijanist Joško Banov. No poslijepodne od 17:30 će se igrati i mali turnir u nogometu na kojem će, zasad, nastupiti četiri momčadi: Prijatelji s baluna (Zečić/ Nižetić/ Rončević/ Panjković/ Giuliano), Dragojevići, Hajduk Vela Luka - veterani i Glazbenici (Cvek, Vrbančić, Matošević, Jozinović i dr.). Tko želi, moći će na licitaciji kupiti potpisanu majicu igrača koji će igrati, a prihod će ići u humanitarne svrhe. Dino Dragojević će biti trener, a ja fizioterapeut, hahaha. Mislim da će to biti dan za pamćenje!
U Luci se priprema i promocija knjige nota, zatim promocija knjige ‘Sve nježne riječi svijeta’, ali i koncert koji pripremate zajedno s Ninom Badrić. Jeste li uspjeli izbrusiti sve detalje?
Da, uvijek se trudimo da ostane neki vrijedan trag, tako i ove godine imamo dva izdanja. 27. srpnja ću predstaviti knjigu nota ‘Oliver za gitaru’ u kojoj je 12 pjesama, a 28. srpnja od 20 sati će prof. dr. sc. Zoran Curić predstaviti knjigu ‘Oliver - Sve nježne riječi svijeta’.
Posljednji koncert 31. srpnja će biti na Pijaci ispred crve sv. Josipa, Nina Badrić & Ante Gelo Acoustic Orchestra, prilagodili smo program i izvest ćemo neke pjesme koje su vezane za Olivera i autore koji su pisali za njega. Bit će predivno!
U Velu Luku redovito dolazi njegova ekipa dugogodišnjih splitskih prijatelja s kojom se najradije opuštao, dijelio pozornicu, privatno družio... Često bi volio reći: ‘S njima je najljepše krasti dane.’ Što je vama osebujno iz tih priča?
Sa svima je bio dobar i svatko čuva svoj trenutak susreta ili života s njim.
Dugi niz godina dolazite u njegov kraj, koji bi Oliver uvijek iznova isticao, ma gdje god se nalazio. Vela Luka ga je uvijek vukla sebi. Što je vama posebno u njegovoj vali?
On je uvijek pričao o Veloj Luci i bio je u pravu, posebna je, lako je zavoljeti Velu Luku i Velolučane. Meni osobno su najljepši uvala Gradina i jedan mali otok Gubeša. To treba tajiti svima, da ostane sačuvano samo za nas.
Kojim biste riječima zaokružili priču ‘Traga u beskraju’ 2026.?
Veselim se ovogodišnjem ‘Tragu u beskraju’ i svim sjajnim izvođačima koji će nesebično dati dio svoje duše. Volio bih da nas zauvijek pokreću te lijepe pjesme, da u njima nađemo izvor nečeg ljudskog i nježnog, da nam ozare lica i da se zabavimo i guštamo u Veloj Luci i ove godine, u znak sjećanja na Olivera Dragojevića. q
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....