‘Zaprepastim se kad se pojavi neka dobra hrvatska TV serija‘

Kritika naveliko hvali predstavu “Svoga tela gospodar”, koja ove godine na “Histrionskom ljetu” na Opatovini zabavlja i veseli vjernu publiku poznate glumačke družine. Gledatelji sve do kraja kolovoza i prva tri dana rujna mogu pogledati tu “smešnu pripovest u dva dela”.

Režiju predstave potpisuje iskusni glumac i redatelj Damir Lončar, stalni član ansambla kazališta Komedija. Uz njega, u toj interpretaciji klasika Slavka Kolara glume Davor Svedružić, Vanja Ćirić, Filip Detelić, Lara Nekić, Zlatko Ožbolt, Barbara Rocco, Dajana Čuljak, Dea Presečki, Ognjen Milovanović i Borna Galinović. S Damirom Lončarom razgovarali smo o toj priči o pohlepi, nesretnoj Roži, kravi Pisavi i dogovorenom braku, ali i apsurdima kulturne politike, pedagogiji i pravim trenucima za igranje nekih uloga.

Kažu da je ovo malo drugačija histrionska predstava. Što vi kažete?

- Drugačija je od onih koje su se proteklih godina igrale na Opatovini. Umjetnički ravnatelj Zlatko Vitez odlučio je da ćemo raditi “Svoga tela gospodar”, za koji mislim da je jedan od najboljih komada napisanih na hrvatskom jeziku. Prema svojoj strukturi, tematici i načinu kako obrađuje temu, on je drugačiji od onoga što se prije igralo - u smislu političkog kabarea i komedije - pa je stoga i drugačija predstava. I k tome, malo drugačija verzija Kolarova klasika... Mislim da to što je drugačija predstavi ne odmaže, naprotiv.

Histrionsko ljeto uspješno je prebrodilo pandemijsku krizu. Koliko je to vama, glumcima bilo važno?

- Održao se kontinuitet, što je, naravno, dobro. Kako se igra na otvorenom, ograničenja nisu bile tako oštra, pa je to malo olakšalo stvar. Velika je razlika kada radiš s 300 ljudi ili 23, koliko smo u jednom trenutku smjeli imati u dvorani u Komediji. Bilo je to važno jer nam je davalo osjećaj normaliteta, da radimo kao uvijek. Naravno, bilo je i problema, proboja korone, ali sve smo to prošli. Mislim da je i gledateljima to puno značilo u smislu osjećaja normalnosti.

Zgrada Komedije u stvari je dosta dobro prošla u potresu.

- Da, imali smo neke sitne popravke, a najveći je bio problem s dimnjakom. Nekim čudom, bili smo osigurani od potresa, što je pomoglo. Pukotine i sitne unutarnje popravke brzo smo riješili. Više je problema bilo zbog virusa, jer je u jednom trenutku sve stalo, a onda se nije baš lako ponovno pokrenuti.

Režirali ste mnogo komedija. Jednom ste izjavili da ih nije lako raditi. Možete li pojasniti?

- Nije lako raditi komedije. Tvoj zadatak je napraviti nešto što će publici biti smiješno, što sama riječ komedija kaže. Kada radim komedije, volim pronaći razloge zbog čega je nešto - čovjek, situacija, odnos - smiješno. Mora biti smiješan zbog nekih poriva, nekih razloga, a publika to bez ikakvog naprezanja mora moći shvatiti. Ne volim predstave koje trebaju upute za rukovanje, odnosno gledanje. Kada nešto gledaš, a ne znaš što si vidio ni zašto je netko nešto tamo radio, to je besmisleno.

Kad kažete: “E, ovo bih baš htio napraviti”?

- Ne znam, doista. Razlikuje se od projekta do projekta. Nekad ti padne na pamet da bi nešto radio, pa se onda s tom mišlju baviš pet, šest dana. Vrtiš to po glavi, premišljaš se, i onda shvatiš - “Ma kakvi, nije to to”. Definitivno ima puno toga što otpadne tijekom tog procesa. Neki put se posreći, jako, nekad manje, ali ja vjerujem i da nikad ne možeš odrežirati sve do kraja, kako moraš ostaviti nešto da se dogodi, pripremiti sve, stvoriti uvjete pa ako se dogodi - sjajno, a ako ne, bit će drugi put.

A mjuzikli? Odakle vi u glazbenom teatru?

- Nema tu neke tajne. Angažiran sam u Komediji, a mi tamo po defaultu radimo mnogo mjuzikla, operete i dramske komade. Počeo sam od drame, a onda malo pomalo krenuo i u druge žanrove. Postojala je potreba za takvim predstavama. Ruku na srce, kod nas nemamo baš previše redatelja sklonih glazbenom teatru i da ga znaju raditi. A ispostavilo se da to meni ide. Posljednje sam napravio “Isus Krist Superstar”.

Čuči li negdje u vama ipak želja za dramom, glumački i redateljski?

- Naravno da svaki glumac želi raditi sve, okušati se u svim žanrovima koji postoje. Kada nešto radiš, kao što ja u Komediji pretežito radim komedije i mjuzikle, nakon nekog vremena zaželiš se malo drame. Poželiš malo promijeniti bazen u kojem se nalaziš, ući u neki drugi đir, okušati se u drugačijim okolnostima. Želiš iskušati druga sredstva glume kojima raspolažeš, a rijetko ih koristiš. Promjene uvijek dobro dođu. Tu, naravno, dolazimo do pitanja možete li to i ostvariti.

U kojem smislu?

- Živimo u maloj zemlji, u kojoj svako pitanje o kulturi otvara Pandorinu kutiju problema, a pogotovo pitanje odnosa prema kulturi. Živimo u zemlji koja ima proračun za cjelokupnu kulturu manji od 0,5 posto. To je na razini statističke pogreške, s tim se ne računa! Mislim da je taj postotak izdvajanja za kulturu velika sramota. I onda, kada vidite što se sve uspijeva napraviti u Hrvatskoj u toj situaciji, čini vam se da je to što se radi, “proizvodi”, u stvari čudo, a ne produkt nečeg osmišljenog i kulturne politike.

Je li vas to potaknulo da uđete u politiku?

- Bio sam v.d. Komedije. Bilo je to u najgore vrijeme, nakon potresa, za vrijeme pandemije. Nakon toga nisam se javio na natječaj. Vidio sam što je to, iznutra. Kada bi se tu radilo o organizaciji rada u kazalištu i svemu što se pod time podrazumijeva, bez problema bih se javio. Mislim da bih znao to raditi, bez problema. Međutim, kada sam vidio što taj posao znači u smislu odnosa grada i države prema kulturnim institucijama, rekao sam: “Ne pada mi na pamet!”.

Vrijeme koje mi je još preostalo u kazalištu želim iskoristiti glumeći, režirajući, baveći se, konkretno i neposredno, kazalištem. Ne želim raditi Sizifov posao i boriti se s apsolutnim nerazumijevanjem struktura onoga što kazalištima u Zagrebu, u državi, treba. Uzaludan je trud to objašnjavati činovnicima koji bi naš posao najradije stavili u neke kućice, da se to njima sve lijepo slaže, da ništa ne strši, onima koji dubinski ne poznaju rad bilo kojeg kazališta. A ti ljudi odlučuju o nama, sudbini i novcu.

Predstava ‘Svoga tela gospodar’ na Opatovini, koju je režirao i u kojoj glumi Damir Lomčar. Na fotografiji pored Lončara Filip Detelić, Dajana Čuljak, Barbara Rocco i Zlatko Ožbolt

Kažete da ima predstava, uloga koje biste željeli odigrati, režirati. Možete li izdvojiti nešto? Jednom ste izjavili da vam je najdraža uloga Marinkovićev Don Zane iz “Glorije”.

- Imao sam 28 godina tada. Bilo je izazovno jer on je stariji svećenik, ali uz malo maske i malo razmišljanja kako bi on razmišljao, hodao, gledao... Tu sam ulogu odigrao dobro, dobio sam čak i nagradu. Drago mi je da sam to odigrao s 28 godina, jer tako istražuješ samog sebe. S druge strane, žao mi je što sam to već odigrao. Volio bih odigrati Prospera u Shakespeareovoj “Oluji”. A od naših... starog Glembaya, recimo. Leonea ne mogu, tu je proš’o vlak.

U biti, u svojoj profesiji prošli ste sve aspekte - glumac, redatelj, ravnatelj, a bili ste i pedagog?

- Da, radio sam na Akademiji, predavao sam studentima glume ADU u Zagrebu i Osijeku. Radio sam to kada sam bio mlađi i imao snage za to, jer je to vrlo naporno. Imate prijepodne probu, popodne predavanja, navečer predstavu. Cijeli dan ste u pogonu. To se može neko vrijeme, a onda nakon toga postaje problem. Trebaš malo vremena za predah.

Što vam je donio taj posao?

- Hajdemo reći da sam kao glumac koji se bavi pedagogijom i pokušava mladim ljudima otkriti neke tajne zanata, i ja puno naučio. Studenti imaju koristi od toga što ja govorim, a to što njima pokušavam objasniti neke stvari, koristi i meni, jer puno puta, tek kada nešto izgovoriš, objasniš nekome drugom, stvari i tebi postaju jasnije. To je uzajamni odnos - hraniš se nečijom mladošću, dok se oni hrane tvojim iskustvom. To može biti vrlo produktivno.

Predavali ste u svojem rodnom gradu, tamo gdje ste i sami počeli karijeru.

- Počeo sam raditi prije diplome, kada su dvije klase ušle u angažman u HNK Osijek. Trajalo je to nekih osam godina. Onda je došao rat, a ne trebam ni govoriti što se sve dogodilo - kazalište je bilo bombardirano, izgorjelo, ansambl se rasuo. Tada sam otišao u Zagreb i zaposlio se najprije u HNK, a dvije godine kasnije u Komediji. Nisam znao želim li ostati zauvijek ili se vratiti, nisam imao planova. I eto me u Komediji skoro 30 godina. Kada je trebalo ići predavati u Osijek, gdje je ADU imala izdvojeni odjel, odlučio sam ići. A i familija mi je bila još tamo, jer nismo se svi odmah preselili u Zagreb. Organizacija života nije bila baš laka, četiri godine sam živio u vlaku Zagreb - Osijek. Ali rekoh, bio sam mlađi...

U Hrvatskoj svake godine diplomu dobije 60, 70 novih glumaca. Gdje će raditi?

- Ne znam, teško je odgovoriti na to pitanje. Neki odskoče, neki igraju u nekim kazališnim grupama, raspu se po cijeloj zemlji, po raznim lokalnim kazalištima.

A televizijske produkcije?

- Eh, da... Da su to neke dobre televizijske produkcije, rekao bih da to je to dobra prilika za mlade glumce. No, ovo što se snima, uglavnom su neke sapunice, kvazisapunice... I za to što je HTV ukinuo dramski program, za to bi nekoga trebalo kazniti. U stvari, zaprepastite kada se pojavi nešto dobro što je snimljeno kod nas. A kada vidite te kvalitetne projekte i shvatite da ne koštaju više od raznih projekata koji se naručuju od nekih vanjskih kuća, onda ste još ljući.

Što kada završi Histrionsko ljeto? Imate li već što u planu?

- Zasad ništa, tek za sljedeću godinu. Vid Balog je napisao novi tekst koji bih radio na proljeće, možda i kasnije. Dobio sam i ponudu da režiram jednu operetu u Osijeku. Dakle, pripremat ću se za to, a u međuvremenu igrati predstave u Komediji.

A odmor? Što radite kada ne radite?

- Zapravo nemam hobi. Nema joge, motociklizma, ne jašem konje, ne pecam... Dobro, volim malo popravljati po kući, biti “sam svoj majstor”. I volim kuhati. A neizbježno, uvijek i svuda nešto čitam, i u nekom djeliću mozga vrtim misli povezane s glumom i kazalištem.